Pišem knjigu o memoriji. Čini se kako nema ništa lakše od toga, jer ne postoji potreba da išta izmišljaš. Tako ti se čini dok je pišeš, ali znaš da te osjećaj vara. Memorija je skliska teritorija, puna nepoznatih čudovišta, puteva koji nisu mapirani u tvojoj svijesti; sadrži u sebi mnoštvo zamki i iskušenja.
Naprimjer, koliko duboko treba ići u detalje? Treba li baš sve opisati? Naravno da ne treba. Ti si pisac, ti doziraš šta će biti u knjizi, a šta ćeš izostaviti. Ponekad je za jednu knjigu jako bitno ono što si iz nje izostavio. Kao što sam pisao jedan dnevnik tokom pisanja svog prvog romana, kako bih se osigurao da mi u roman neće ući ništa od onog što me morilo na dnevnoj-političkoj razini, kojom sam bio opterećen. Kao i svi smrtnici u ovoj zemlji. Tako je taj dnevnik pun svega i svačega, i dobrih i loših pasaža. On mi je bio filter kojim sam postigao to da je roman postao oslobođen materijala, koji bi u njemu brzo istrunuo. A radi se o tome da knjigu praviš od trajnijeg materijala. Valjda je to jedan od ciljeva pisanja. A ima ih zaista mnogo. Pisanje memoara (memoirs) drukčija je forma pisanja od pisanja romana. Čak i ako i jedna i druga forma govore autobiografskim jezikom.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Da ne bude zabune, memoar nije uspomena koju piše stara osoba na rubu života, u kojoj želi da izvrši famoznu rekapitulaciju svog i tuđih života, vremena/prostora, epohe, ratova etc. Memoar je nefikcijska forma, može ga napisati i djevojčica od petnaest godina. Ne moraš biti star da bi pisao o sjećanjima. Sjećanja su ono što nas čini ljudskim bićima. Paul Auster kaže da je većina ljudi u pedesetim godinama u stalnom dijalogu s mrtvima, isto onoliko koliko i sa živima. Istančani i hipersenzibilni ljudi ovaj dijalog sa mrtvim ljudima vode i prije pedesete godine.
Svaki trenutak koji prođe dobija poseban oreol. Prošlu godinu sam živio u Berlinu. Za nekoliko godina to će postati zlatno sjećanje, ukoliko ne dođe do smaka svijeta, koji nam redovno najavljuju.
Jedan od problema prilikom pisanja memoarske proze jeste kako znati gdje stati. Odvojiti bitnost od nebitnosti, isto kao što radiš u fikcijskoj ili autofikcijskoj prozi. Samo što je ovdje problem i veći, jer pišeš o sebi. I sada treba odrediti šta je to bitno iz tvog života, ono što će zanimati tvoje čitatelje. Ili ih trebaš zaboraviti kada pišeš. Trebaš ih zaboraviti kada pišeš, ali, svejedno, ja stalno mislim o tome zašto je bitno pisati o vlastitom životu? I ne želim nikog da smaram vlastitim sranjima, pošto ih svako i ima.
Bitno je prepoznati stvari, teme, koje nisu toliko ispisane, pa se time možeš odbraniti kada pišeš o sebi – nikad samo o sebi.
Memoar koji pišem nije o meni, nego je o dvoje drugih ljudi, ali ne mogu pisati o njima kroz njih same, nego samo kroz sebe. Zato mi je sjećanje bitno, jer želim da se sjećam svega što su rekli, iako znam da je to nemoguće, ali sjećam se bitnih rečenica i dijaloga. To, onda, uključujem u tekst, čineći tako da se u njemu čuju i njihovi glasovi.
Kako pisati o mrtvim ljudima? Šta iz njihovih života izostaviti, a šta naglasiti? I otkud meni pravo da pišem o njima? Jedino mi moja tuga i bol daju to pravo. Ali, to je sebično! Neko bi mogao dodati. Jeste, sebično je, ali pisanjem o mrtvima ne možemo ih oživjeti, ali neka mala uskrsnuća su moguća. Borba protiv zaborava je jedan od glavnih motiva za pisanje o mrtvima. Neki dan sam vidio opširan fejsbuk status jedne novinarke, koja je u njega stavila linkove za tekstove pomoću kojih se može rekonstruisati ko je bila njena mama. I novinarka je napisala: “Želim da svi znaju ko je bila moja mama!”
Ipak, ono što je nama bitno, možda neće biti bitno drugim, nama nepoznatim ljudima. Ne možemo terorisati druge našom intimom. Opet je na djelu suptilnost u prikazu ljudi kojih više nema. Pa nemam namjeru pisati o svađama s njima, ali neću ih ni romantizirati samo zato što su mi bili bliski.
Zaborav je još opasnija teritorija od memorije. Memorija nije neprijatelj, dok zaborav to može biti. Kod pitanja zaborava uvijek citiram Borgesov stih: “Jer zaborav je jedan od oblika pamćenja…” Fajlovi koje je zaborav izbrisao nalaze se u nama, samo treba uroniti bez straha u tu tmastu materiju.
Ono što mene nagoni da pišem svoj memoar jeste primordijalna potreba da se usprotivim zaboravu, potreba koju ima svako ljudsko biće. Samo ja imam sreću i da sam pisac, pa to mogu uraditi s riječima, umjetničkom borbom. Ne moram graditi Taj Mahal, niti na druge načine suprotstavljati se prolaznosti vremena.
Kada se sve riječi raspu u atome, onda će sve postati nebitno. Do tada, sjećanje nam je od životne važnosti. Sjećanjem i pisanjem o dragim ljudima potvrđujemo i svoju ljudskost. Želju da se vratimo u doba kada vrijeme nije postojalo.
