Smrt djeteta Nestanak, a zatim tragična i potresna smrt dvogodišnjakinje Danke Ilić potresla je čitavu regiju. Iako mnogi ove bliske, ali i daleke prostore, predominantno interpretiraju kao mjesta stalnog sukoba, lišena humanosti i ljudske solidarnosti, smrt djeteta povezuje ljude, doduše u zajedničkoj tuzi i muci, slično kao što nas povezuju poplave, potresi, humanitarne akcije i drugi događaji izvan uobičajenog reda stvari.
Kada je prijavljen nestanak dvogodišnje djevojčice, kod većine su se, gotovo po automatizmu, aktivirali strah, tuga i nelagoda. Jasno je kakve emocije nestanak dvogodišnjeg djeteta izaziva. Kako je vrijeme odmicalo, javljale su se skepse: govore li roditelji istinu, da li je neka urota u pozadini, trgovina djecom ili nešto slično. I kako je vrijeme prolazilo, razne priče i interpretacije su se množile, ali je malo tko mogao zamisliti da je tu dvogodišnju djevojčicu zadesila tragična sudbina, rijetko viđena i tragična: udaljivši se od majke, mala Danka je udarena autom, vozač i suvozač su njezino tijelo skrili u gepek, a kada je počela davati znakove života, jedan od dvojice monstruma ju je udavio.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Iako njezino malo tijelo još nije pronađeno, smatra se da je preživjela udar auta i moguće je da bi preživjela nemili događaj. U nekom paralelnom svemiru, da su s onu stranu volana bile iole normalne osobe s minimumom ljudskosti i empatije, dijete je nakon nesreće moglo dobiti bolničku njegu i možda bi danas sve bilo drugačije. No, naš realni svijet se prema malenoj Danki pokazao bolno nehuman: monstrumi će, nakon davljenja, njezino tijelo baciti negdje na deponiju s namjerom da ga skriju, a u narednom vremenu tijelo su prebacili na lokaciju za kojom se još traga. Koliko je njihov čin nehuman i brutalan, ponajviše svjedoče mjesta na kojima se za malenim tijelom traga: to su bunari, septičke jame, izvori ponorskih voda i druga slična mjesta gdje prosječni čovjek sa sela često baca otpad i druge nusprodukte. Monstrumi su upravo tako dakle postupili s dvogodišnjom djevojčicom. Sve se to dogodilo u izrazito kratkom vremenu, koje svjedoči da su akteri gnusne priče postupali potpuno svjesno i intencionalno, vođeni idejom da zatru svaki trag, a time su se vodili najprimitivnijom logikom. Više bi pijeteta pokazali da su autom naletjeli na neku divlju zvijer ili divljač, a ne na malenu dvogodišnju djevojčicu. Čak su, iz medijskih iskaza se da zaključiti, pomagali u traganju za djevojčicom javno se solidariziravši s obitelji. Kada se dogodi nešto tako okrutno i svirepo poput ovoga, najčešći osjećaj su mučnina i gad koji nam ostavljaju bezbroj otvorenih pitanja poput onoga što je to s ljudima danas? Kakav je to svijet u kojemu se ovakve stvari događaju i kakvi su to ljudi s kojima živimo, a sposobni su za takve strahote?
Zli mali čovjek Ubojice djevojčice Danke – ne zaslužuju da im se ime spominje, spadaju pod ono što se naziva mali čovjek. Iz jednog su malog mjesta umanjenih životnih perspektiva, rade u vodovodu, spajaju cijevi, otklanjaju kvarove. Ako društvene mreže otkrivaju nešto od njihove osobnosti, radi se o tipičnom malom čovjeku koji se voli našaliti, proveseliti na infantilan, ali mnogima drag način. Njihovi mještani ih nisu smatrali prijetnjom niti u jednom smislu, spominju ih kao normalne uz poneki alarm za uzbunu: razvod kod jednoga, samoća i obitelj kod drugoga, sklonost čašici – sve su to tipični modeli života. Njihov čin, potpuno monstruozan, pokazuje kako je i taj mali, jadni, sitni balkanski čovjek kojega oni utjelovljuju sposoban za zločine koji posjeduju toliki stupanj patologije da će vjerojatno postati i predmet analize. Niti jedna kazna nije dovoljna kada je u pitanju ubojstvo djeteta: na prvu, i autor ovih redaka je pomislio kako bi i brutalna smrtna kazna bila premala, a na drugu, svjesni smo da i eventualna doživotna kazna ne može umanjiti zločin. Niti jedna osuda nije dovoljna za svaki onaj zločin koji je odnio unepovrat život nevinog bića poput djeteta.
Paradoksalan je svijet u kojemu živimo. Ljudi se u njemu beskrajno trude biti dobri, humani ili makar se predstavljati kao takvi: patimo za psima lutalicama, tropskim ribicama, egzotičnim papigama, suzimo uz holivudske filmove i sebe najčešće shvaćamo samo u superlativima. Ispravni smo, dobri i pošteni, a kada nam se zalomi pokoji marifetluk, nehumanost ili zloća, ekspresno pronalazimo mali milijun izlika kako bismo se opravdali. Realnosti nas demantiraju: i pokvareni smo, i lažni, prijetvorni, po potrebi nasilni i često vođeni tužnim strastima ili pak instinktivnim zlom, koje se ponekad materijalizira na najtragičniji mogući način, kao što se dogodilo u slučaju malene Danke.
Većina politika koje se profiliraju u našim regionalnim okvirima gaje posve lažnu i neiskrenu, ali glasnu ljubav prema malom čovjeku: dobri su to ljudi, ne bi mrava zgazili, uvijek su na usluzi, imaju svoju muku i životne teškoće. Zato ih moramo razumjeti i shvatiti pa i onda kada ne plaćaju poreze, varaju državu, šire netrpeljivosti, veličaju zlo i ratne zločince. Kada se vesele radujući se tuđoj muci – to je samo način na koji se zabavljaju, kada maltretiraju slabije od sebe – to je neminovno, a kada naprave javni prijestup i osuđeni su – radi se zasigurno o nekoj uroti. Znamo otprilike da su elite, ovog ili onog tipa, često etiketirane kao maligne, a slučajevi poput Dankinog pokazuju i kako je mali čovjek sposoban za rijetko viđenu brutalnost. Budući da su naša društva odavno izgubila korektivni kapacitet, pa i mogućnost humanizacije društva, ostaje nam jedino razvijati sve veće stupnjeve represije i društvene kontrole, jedinog jezika koji monstrumi među nama razumiju.
