Ursula von der Leyen ponovno je izabrana na mjesto predsjednice Europske komisije na petogodišnji mandat glasovima 401 zastupnika, dok je njih 284 bilo protiv njenog imenovanja. Duhoviti i pomalo cinični zlobnici reći će da je Ursula pala na prvom mandatu i sada joj slijedi onaj popravni, dok njezine pristalice sinkronizirano tvrde kako je ta njemačka političarka sve ono što Europskoj uniji treba u sljedećem razdoblju. A Ursula – makar to sama tvrdi, a njezini fanovi u papagajskoj maniri ponavljaju – ima viziju za sljedećih pet godina: u njezinom fokusu će biti sigurnost, obrana, klimatska pitanja, zelena tranzicija, reguliranje migracija i umjetne inteligencije. Europa će, isticala je u govorima koji su prethodili njezinom izboru, ojačati ekonomski i društveno, postat će tako naš Stari kontinent uspješniji i prosperitetniji budući da će se fokusirati na suvremene industrije, a usput će EU poslužiti i kao demokratsko predziđe – ona to naziva Europski demokratski štit – koji će sve antidemokratske pokušaje i maligni utjecaj s Istoka uspješno neutralizirati.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Von der Leyen je u svojim recentnim javnim nastupima konstantno i opetovano, romantičarski i slavodobitno, evocirala slavnu europsku povijest. Divila se ljudima koji su nekad i sad riskirali vlastite živote za “san koji se zove Europa”, podsjetila je kako se europski mir temelji na ugljenu i čeliku – valjda kako bi malo umirila europske industrijalce u strahu od posljedica zelenih agendi, a podsjetila je kako su se ljudi hrabro odupirali sovjetskim tenkovima – nekad i sad. I, jedan od sličnih govora je morala zaključiti, kako je njezin prethodni mandat upravo i pokazao da je Europa moguća i stoga, skromno je istakla, “’ajmo izabrati Europu”, prevedeno ‘ajmo izabrati mene i 401 zastupnik ju je poslušao. Podržale su je tri najveće političke grupacije u Europskom parlamentu koje afirmiraju pro-EU stavove, njezini pučani, socijalisti i liberali, a mainstream političkoj alijansi se pridružila i grupacija Zelenih dajući joj 45 glasova. No, podršku joj je uskratila talijanska premijerka Giorgia Meloni pokazavši veliku dozu političke autentičnosti kroz kontriranje centrali u Bruxellesu. Meloni je rekla da se naprosto ne slaže s prioritetima i metodama koje si je buduća Europska komisija s Von der Leyen na čelu zacrtala: ništa osobno, nećemo glasati za nju, ali joj želimo svako dobro na funkciji, a Italija će surađivati s njom, poslala je Giorgia videoporuku dragoj joj Ursuli. Smatramo da će mandat koji slijedi biti obilježen sukobom dvije najmoćnije europske političarke koje su školski primjer sistemskih i antisistemskih opcija u Europi, te će ženska borba između racionalne birokratkinje Von der Leyen i karizmatične liderice Meloni makar malo dinamizirati uspavani politički život Europe ili dviju Europa, koje politički predstavljaju.
U analizi Ursule von der Leyen ženski element ima vrlo važan dio: ona je prva žena izabrana na mjesto predsjednice Europske komisije, a istovremeno ima i sedmero djece te visoko zadovoljavajući profesionalni život prije politike. Čini se kako je u vlastitom životu povezala i osobnu i profesionalnu dimenziju, upravo ono što se mnogim ženama danas nameće kao zahtjevan izazov. Rodila se u Bruxellesu godine 1958, budući da je njen otac Ernst Albrecht obnašao političke funkcije u tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, koji joj je, sama će priznati, usadio pozitivno shvaćanje važnosti politike. Nakon kratkotrajnog studentskog lutanja upisuje medicinu koju uspješno i završava, a nakon radne karijere u Njemačkoj, zbog suprugova posla u Sjedinjenim Američkim Državama, posvećuje se isključivo obitelji.
Nakon karijernog diskontinuiteta, godine 2001. ulazi u politiku: kreće od baze, lokalne razine, zatim se uspinje na regionalnoj ljestvici, a vrlo brzo, 2005. godine, postaje ministrica za obitelj, socijalna pitanja, žene i mlade u vladi Angele Merkel. U tom se resoru Ursula pronašla: modernizira njemačku obiteljsku politiku – to je uvijek delikatno pitanje, otvara jaslice i vrtiće kako bi potakla aktivnost žena na tržištu rada, njezina stranka CDU i partnerska CSU je ne podržavaju toliko, čak i opstruiraju, ali joj njemački socijalisti daju podršku. Prije nešto više od deset godina, 2013, doživljava karijerni iskorak kada je imenovana na mjesto ministrice obrane bez prethodnog specifičnog iskustva. Njezina karijera u vojsci se promatra različito: borba protiv spolnog zlostavljanja i nacističkih simbola tajno/javno prisutnih kod vojničke populacije smatra se pozitivnim aspektom njezina mandata, dok se dubioznim smatra pretjerano trošenje sredstava posebice u konzultantske svrhe. Iako nije bila Spitzenkandidat, osvaja 2019. prvi mandat na čelu Europske komisije, a ponajviše se bavi Zelenom agendom, jedinstvenim europskim tržištem, europskim vrijednostima, digitalizacijom te geostrateškom ulogom Europske unije, Rusijom i migracijama.
Von der Leyen predstavlja klasičan oblik europskog top-lidera koji je u stanju zadovoljiti glavne (sistemske) apetite političkih grupa koje su joj dale podršku, ali se istovremeno čini neosjetljiva na reguliranje apetita i želja antisistemskih politika, koje u novom sazivu Europskog parlamenta imaju poprilično pristalica. Uz rješavanje ekstremnijih političkih zahtjeva, odnos prema aktualnim sukobima u svijetu će obilježiti makar prvi period njezinog mandata. Iako se radi o izrazito funkcionalnoj političarki, dosadašnje iskustvo govori da Von der Leyen ne uspijeva efikasno utjecati na pozitivno rješavanje navedenih izazova. Tako bi žena poznata po strateškom liderstvu mogla pasti na dva ispita, onom unutrašnjem i vanjskom, poljima na kojima se liderstvo i najviše (raz)otkriva.
