Neurotične vijesti koje nam se na dnevnom nivou, već mjesecima neumorno i u rastućem intenzitetu, plasiraju kao svakodnevna hrana pulsirajućeg balona sveobuhvatne krize društveno-političke situacije u BiH, dosežu iz dana u dan sve grotesknije i sve opasnije oblike. Do potpune zaglušenosti smo zatrpani neprestanim, nejenjavajućim vanrednim stanjem. Propagandnim etnonacionalnim inžinjeringom nastoji se kreirati atmosfera što prisutnijeg nemira i straha, kontradiktornim, toplo-hladno klackanjima – koja razbijaju svaku stabilnost ove zajednice, svaku mogućnost njenog sabiranja oko posljednjih ostataka onih oblika supostojanja koji nude razum i kakvu-takvu nadu da neka budućnost ovdje može postojati – unosi se konfuzija i stvara se pogodno tlo za neke projicirane konflikte. Ukoliko okolnosti to dozvole, ako dođe do tektonskih pomjeranja, time se obezbjeđuje mehanizam kontrole kako bi se mogao osujetiti svaki eventualni otpor stanovništva (ako to uopšte ovdje više postoji u bilo kojem obliku), koje decenijama strašeno etničkim drugim nema drugu mogućnost nego da se ponaša kao krdo i da bezglavo srlja za svojim vođom.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Da bude njegovo sredstvo odbrane, da bude njegova tampon-zona i brana pred svakom odgovornošću. A vođa, znaju svi koji su čitali Domanovićevu istoimenu priču, budući slijepac, ukoliko dođe do trenutka kada će se njegov manevarski prostor posve suziti i biti ugrožena opstojnost njegove porodične despotije, taj će opjevani narod, u čije ime i zaštitu navodno bogomori i romori, strovaliti u trnjivu jarugu neizvjesnosti i haosa.
Već sada ono što najavljuje i ono što sve agresivnije proklamuje neodoljivo podsjeća na dabićevsku autostradu pakla i stradanja. Otvarati vrata takvim otrovima znači stupati na teren koji je prekriven otrovnim kopljima najcrnjeg nacionalizma devedesetih, na koja se lako može nagaziti, a kad se nagazi, znamo koliko brutalno i razorno eksplodira. Najfrapantnije je to sa kojom lakoćom i sigurnošću, kao da to nije raskopavanje najopasnije mine postdejtonske BiH, vođa izgovara svoje prijetnje. Nonšalantno, kao da je posrijedi neka društvena igra, jer za njega su ljudi samo pijuni od papira koje može pomjerati i njima trgovati kako mu zatreba, dok se ispod proklamovanih interesa uvijek ugroženog naciona premeću milioni nelegalno stečenih sredstava i veliko ojađivanje onoga što je društvena svojina. Drugim riječima, zapali žito da se narod o jadu zabavi, a da niko ne pomisli na vođine tvrđave i sve ono što je u njegovom feudu nepovratno uništeno i razoreno.
Najprije rat u Ukrajini, potom rat u Gazi, ubrzali su do velikih razmjera geostrateško cijepanje mapa svijeta, u vremenu u kojem živimo pred našim se očima događa uspostavljanje nekog drugačijeg oblika buduće planete, o kojem mnogo toga znamo, ali ni sa kakvim pouzdanjem ne možemo tvrditi da je moguće predvidjeti ka čemu to ide i gdje će i sa kakvim posljedicama završiti. U okvirima nestabilnog, nesređenog društva, koje je kao naše zarobljeno u mnogim nerješivim kontradikcijama svog postojanja, ovi veliki potresi se uvijek i neizostavno prelijevaju kao prilika za sva ona mračnjačka ideološka strašila koja riju, traže priliku, traže način da otkače spojnice društva koje su još na okupu i prepuste sve potpunom sunovratu. Tragične su naša neželja, nesposobnost i nemogućnost da iz prošlosti naučimo bilo šta. Da se izvuku bilo kakve pouke i pokuša naći minimum racionalnog političkog suočavanja sa datim stanjem stvari. Mi se decenijama rastačemo u istoj kaljuži, bez da se i pokušalo tragati za paradigmom supostojanja koja će imati snage suprotstavljati se, zarad mira i vremena koje dolazi, destruktivnim narativima i biti korektiv, biti ona zaštita preko koje se manipulacijom bilo koje vrste neće moći ovo društvo dovoditi u nove prilike da se prizivaju i povampire aveti ratova i stradanja.
