Fotografije, snimci koje svaki dan gledamo iz Gaze govore nam da je to što vidimo pakao na zemlji. Da bi pakao tako izgledao kada bi došao i do naših toplih i sigurnih domova. Nisam siguran za ovaj zadnji epitet ‘naših domova’, jer se naša sigurnost može brzo pretvoriti u patnju i užas. Svjedoci smo to čitajući vijesti iz našeg medijskog pakla. Količina psihopatskog sadržaja je zagušujuća i zaglušujuća, dovoljno je pročitati neskrivene (kod njega je sve neskriveno: prijetnje i ucjene) misli Milorada Dodika, pa vidjeti da je Bosna i Hercegovina najveća ustanova za ljude sa mentalnim problemima pod vedrim nebom na ovoj planeti.
Zadnje što je rekao jeste to da američki špijunski avion bilježi mete u RS-u, aludirajući da će te zabilježene mete nekad postati i stvarne. Izjavu je dao ruskoj televiziji i mediju koji je zabranjen u Evropskoj uniji. Hvalio je Putina na sva usta, a o Evropi i EU imao je samo riječi pogrde i mržnje. I to je čovjek s kojim ovdašnja vlast pravi dilove na štetu ostataka ostataka državnosti i države. Dašak novog političkog vjetra, novi čovjek, nova nada – samo je civilni Radovan Karadžić, ništa drugo. Radovan lišen oružja, lišen JNA, lišen štampanog novca iz fabrike na Topčideru. Politički kompromis sa civilnim radovanima i šušcima u BiH znači samo jedno: ili da ste potpuni politički idiot, ili da vas ne brine što ćete sutra postati podijeljeni kao Kipar ili nestati kao Palestina.
Čitajte kolumne Faruka Šehića:
Pakao na zemlji, ni sam ne vjerujem u ove riječi, da one mogu izraziti tačno ono što ljudi proživljavaju u Pojasu Gaze. Proživljavali smo slične ili iste stvari tokom rata u Bosni i Hercegovini, i gore i bolje, iako u ratu zaista ima malo ili nikako tih boljih stvari, ali ovo je prvi rat i prvi genocid koji se prenosi direktno na televiziji, na socijalnim mrežama, koje su, počesto, brže od medija. Ovaj genocid je digitalizovan i gledamo ga u 4K, 5K rezoluciji. Ovo je HD genocid, pišem ironično naspram nas izvan Gaze, naspram nas koji posmatramo a ne možemo puno učiniti da se patnja ljudi u Gazi zaustavi.
Slike poplave na ulicama gradova u Gazi, ljudi kako bježe kroz prljavu i mutnu vodu, kroz kanalizaciju koja se izlila na ulice; slike ljudi koji u haotičnim kolonama bježe pred tenkovskom ili snajperskom vatrom; slike civila sa bijelom zastavom koji biva upucan snajperom nakon što je TV intervju završen; fotografija djevojčice koja je od plastične flaše napravila sebi sandale i stoji sama na ulici, da ne nabrajam silnu množinu užasa koji nam dolazi iz tog dijela svijeta od kojeg je Zapad digao ruke; sve to je samo vrh ledenog brijega koji vidimo, a ono ispod je pakao, ono što ne vidimo. Čak i da sve vidimo opet ne bi mogli znati šta se dešava u ljudskim srcima, umovima, dušama, snovima, željama bez obzira što smo i sami doživjeli genocid.
Ako to nije pakao onda je apokalipsa, uvod u silazak u pakao. Možda je tačnije napisati da su scene koje viđamo apokaliptične i postapokaliptične (iako nema naznaka da će militantna pošast s neba i zemlje, koju donosi izraelska vojska uskoro stati). Ulice, kvartovi, naselje, izbjeglički kampovi potpuno su razoreni, pretvoreni u prah i pepeo. Uskoro će genocid u Gazi biti prvi genocid koji će se moći vidjeti iz svemira, ako to on već nije, jer su razmjere uništenja takve da su razmjere biblijskih pošasti i biblijske metafore zaista smiješne. Šta možemo uraditi da promijenimo stanje stvari na terenu? Ne možemo ništa osim da svjedočimo šta se dešava u Gazi, da pišemo i upozoravamo na to, neprekidno i neumorno. Neki ljudi za svoje propalestinske stavove u Njemačkoj, Britaniji, USA i drugdje na Zapadu bivaju otpušteni s posla, bivaju ušutkani i medijski izolovani. Mnogima poštenim ljudima je egzistencija ugrožena, pa mogu s punim pravom reći da mi u ovoj maloj i nikakvoj zemljici trenutno uživamo veću slobodu govora i izražavanja, slobodu uopšte, nego što je to slučaj u visokorazvijenim zemljama Zapada. Izvan smo kišobrana, gvozdene kupole kojom zapadni mejnstrim mediji ubijaju, brišu istinu koja dolazi iz Gaze.
Nije to neka utjeha s obzirom na ekonomiju i vlast koju imamo. I na konstantni strah od novih ratnih sukoba koje prizivaju civilni dodici i šušci, ukoliko im se ne ispune sve želje, a ispunjenje njihovih želja vodi državu u nestanak. Ili samo u podjelu na dvije zone, kojima će upravljati, kao kolonijama, susjedne zemlje. Što se već dešava samo nije ozvaničeno na papiru. Nekim novim ugovorom iz bakinačkog dejtona.
Treba se izboriti s ovim puzajućim paklom u kojem živimo, ali to je ništa naspram onoga što preživljavaju Palestinci u Gazi.
