Na željezničkoj stanici koja se nalazi na području Rudog, na svega nekoliko kilometara što voz tračnicama prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, dogodila se otmica. Rat je već buktao u našoj zemlji. Međutim, zločin se dogodio nad državljanima Srbije i Crne Gore. Ondašnje Savezne republike Jugoslavije.
Od dvadeset putnika, osamnaest su bili Bošnjaci, jedan Hrvat. Identitet posljednjeg nikada nije utvrđen. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Njih je kao i one što je spalio u Pionirskoj i na Bikavcu kidnapovao Milan Lukić. Sa naoružanim pripadnicima Vojske Republike Srpske, jedinice Osvetnici. Isti onaj koji je nekoliko mjeseci prije oteo putnike iz autobusa u Sjeverinu.
Čitajte kolumne Edvina Kanke Ćudića:
“Kako će Užičani, Pribojci, seljaci Ruda, Višegrada i Bajine Bašte pogledati u oči komšijama čija su djeca, muževi, sinovi ubijeni, kidnapovani uz pomoć vojske i MUP-a Srbije i Crne Gore, sa Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem na čelu”, ponavljala je u otvorenom pismu Milka Zuličić, majka ubijenog Zvjezdana. “Izvođači krvavih radova su mnogobrojni i nalaze se na ključnim pozicijama vlasti u Srbiji i Crnoj Gori”.
Tri desetljeća su prošla. Ko iole poznaje historiju, svjestan je da to ne znači puno. No, porodicama žrtava je vječnost. Nestalima se ne priznaje status civilnih žrtava rata. Zato što su za Republiku Srbiju ubijeni na teritoriju druge države. Zemlja pripada Bosni i Hercegovini. Ali pruga je bila u nadležnosti Željeznica Srbije. Oteti civili većinom su radili po beogradskim firmama. U roku od tri dana, neki od njih, dobili su otkaze. No, niko nije pitao obitelji gdje su i šta se dogodilo sa njima.
Tokom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, a na osnovu dokumentacije beogradske kancelarije Željeznica Srbije, utvrđeno je da je otmica planirana. Predstavnici Srbije, SR Jugoslavije i Željeznica bili su upoznati sa postojanjem koncepta da se na stanici kod Rudog izvrši otmica putnika bošnjačke etnije. Željeznica je, prema publikaciji “Nikada nećemo zaboraviti zločin u Štrpcima” beogradskih Žena u crnom, po saznanju izvijestila nadležne organe. Međutim, ništa nije poduzeto da se zločin spriječi. Obaviješteni su, između ostalih, Ministarstvo odbrane, Užički korpus, kao i Državna bezbednost.
Ne košta puno da se postavi spomen-ploča na željezničkoj postaji srbijanske prijestolnice. Lijepo bi bilo kada bi na njoj pisalo da je 27. veljače 1993. voz 671 u 10 sati krenuo iz Beograda za Bar. Da je u 15.48, u vlak na stanici Štrpci ušlo 25 maskiranih ljudi koji su preuzeli kontrolu nad mašinom zvanom Lovćen. Počeli su izvoditi ljude. Samo zato što su bili pripadnici bošnjačkog naroda. Događalo se to u tišini. Vezali su ih žicom. Jedan se pobunio. I on je odveden. Nakon pola sata, voz je nastavio rutu. Kidnapovani putnici, likvidirani su pokraj Višegrada.
Nepostojanje beogradske ploče govori o iskrenoj želji da se nešto mijenja. Jednako kao što su nam dovoljno svjedočile one geste kada je vlast branila vračarski mural Ratka Mladića. Zato svi pokušaji da se prikaže kako se nešto radi na pitanju suočavanja s prošlošću padaju u vodu jer ovakvi postupci govore više od bilo kakvih manipulacija. Sve dok se nešto jasno ne bude radilo, Štrpci će kao biljeg prvi stajati na tom putu. Priznanje Srbije da nije ništa učinila da zaštiti svoje građane pokazalo bi zrelost i odgovornost jednog društva.
I dok se vlast u Srbiji i nakon tri decenije bori sa tim (ne)priznanjem, ratni zločinci je vide kao svoje utočište. U otadžbini Dobrice Ćosića, još uvijek borave Duško Kornjača i Novak Đukić. Prvi je osumnjičen za ratne zločine u Čajniču. Drugom je presuđeno za Tuzlansku kapiju.
“Mi, čija djeca, majke, očevi, braća i sestre stradaše od paklene mašinerije ratnih vođa i njihovih slugu, ne možemo zapaliti svijeće i izraziti sućut u Beogradu i Podgorici, nego tražimo da to bude u Štrpcima, Severinu, Foči, Višegradu, Vlasenici, Gospiću, Pakračkoj Poljani, Mostaru i mnogim drugim mjestima”, zapisala je majka Zuličić – “Ali, zato možete protestovati i dići glas sa nevladinim organizacijama kao što su Žene u crnom iz Beograda, Fond za humanitarno pravo… jer su nam oni u našoj nesreći puno pomogli da se naša istina čuje.”
Vraćati se Sandžaku na dan otmice znači poručivati da pomenuti ljudi nisu ubijeni uzalud. Ako su već ostavljeni od države u kojoj su rođeni, onda barem nisu zaboravljeni od nas. Svakog 27. februara sjećamo se njihove žrtve s dubokim poštovanjem. Jer oni su poslušali i izašli iz voza. Mirne savjesti otišli su u smrt. Neka se ustručavaju i stide oni što su ih po nečijem nalogu izvodili iz te mašine.
