Degradaciju društvenog i političkog života kod Srba po pravilu prati i potpuna degradacija crkvenog i duhovnog života, odnosno sinhronizovanost političkog i religijskog unutar ovog naciona srasta u onim najgorim svojim elementima, proizvodeći potpuno odsustvo bilo kakve mjere i osjećaja za mjeru.
Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:
Drugim riječima, kada u političkom smislu saboruju politički predstavnici, tu logiku neizostavno slijede i crkveni velikodostojnici stvarajući tako sinhronicitet u najcrnjem činjenju, pa tim slijedom ono što bi trebala biti duhovna sfera jednog naroda, prelazi u najdoslovniju dnevnopolitičku regresiju kojom se potvrđuje naopako jedinstvo nacionalističkog i vjerujućeg.
Nemam ovdje iluzija da je to nekad bilo drugačije, ali nakon iskustva devedesetih godina prošlog vijeka, svih onih metanisanja nad zločinima i oružjem, očekivalo se bar da SPC u svojim javnim istupima ima bilo kakvu distancu spram onoga što jeste sverspski nacionalistički diskurs. Naravno, to ni u kom pogledu nije bio slučaj, nemogućnost SPC-a da se u bilo kom smislu odijeli od srpskog nacionalizma pokazuje nam odsustvo svakog hrišćanskog poimanja svijeta, te jednu potpuno izopačenu viziju svijeta.
Desekularizacija naroda kakvu vidimo danas u ovom trenutku predstavlja jedan duboko retrogradni momenat, povratak na najcrnju varijantu devedesetih, preklapanje crkvenih i etnonacionalnih ideologijskih momenata predstavlja puni konsenzus kakav nam je poznat iz vremena ratova i mržnje.
Drugim riječima, SPC predstavlja svojim dobrim dijelom gorivo za potpirivanje mržnje, iznevjeravajući na taj način suštinske postulate religije koju propovijeda.
Ali, u tome postoji i mračniji korak dalje, koji izlazi i iz okvira nacionalističkog, te predstavlja odsustvo bilo kakve svijesti o čovjeku kao biću, pa bio on i iste vjere.
Vijest da je nedavno donesena odluka da se Vasilije Kačavenda, čovjek uz kojeg se vezuju neka od najgorih djela protiv ljudskog bića, odlikuje ordenom Svetih novomučenika kragujevačkih, priznanjem koje je ustanovljeno u znak sjećanja na strijeljane đake u Šumaricama, predstavlja jedan pervertirani čin potpunog zastranjenja SPC-a, koji ne preza ni pred čim, koji je spreman odlikovati čovjeka za kojeg postoje osnovane sumnje za pedofiliju i seksualna zlostavljanja.
Suludost te odluke, smjelost da se osobu koja je okaljana na taj način uzdigne u rang odlikovanog, pokazuje nam da je SPC institucija koja nema ništa sa ljudskim dostojanstvom, niti sa bilo kakvim hrišćanskim poimanjem svijeta. Strašno jeste da se takvog čovjeka želi amnestirati od optužbi za neke od najgnusnijih zločina tako što će ga se nagraditi.
Iako Kačavenda nikad nije pravosnažno odgovarao za ono što je u brojnim svjedočenjima sumnjičen, dakako pod različitim službaškim uticajima, čin da neko odluči njemu udijeliti neko priznanje predstavlja samo dno jedne sulude ideologije amnestiranja monstruma koji su bili i ostali spremni na svako zlo. SPC je tim gestom pokazao uz koga stoji, kakvom se bogu klanja, te koliko je daleko spreman ići u svom odbijanju da prihvati odgovornost za mnoga zlodjela iza kojih je stao, bez da je ikad iskreno želio počistiti najprije svoje dvorište.
Završiću ovaj komentar riječima Dositeja Obradovića iz njegovog “Život i priključenija”: “Ljubljeni srpski narode, nemoj ti meni za zlo primiti što ja neka naša zloupotrebljenja obličavam; vreme je već, za živoga boga, vreme da počnemo slobodnije i razumnije misliti! Dokle ćemo tuđe pogreške osuđivati, a naše sakrivati i opravdavati? Niko se neće va vek veka ispraviti i poboljšati druge ukoravajući. Razuman i pravdoljubiv čovek od sebe najpre počinje, sebe ispituje i smatra, sebe sudi i osuđuje, niti sebi prašta ako u čem krivo ima. Ako li me ko iz svoje proste revnosti osudi i pohuli, vreme će pokazati da nije pravo imao. Ništa mi na svetu nije milije ni ljubljenije od mojega roda. No, koliko ga više ljubim, toliko sam mu više dužan pravdu i istinu predstavljati i govoriti. Rad sam srcem i dušom, posle boga koji me je sazdao, mojemu milomu narodu ugoditi, ipak ne lažući i istinu svetlu kao sunce pod noge bacajući, pritvorno i licemerno za atar pišući. A znam da moj pošteni i slavni srpski rod to od mene neće ni iskati.”
Da je srpski narod krenuo za Dositejem i njegovom vizijom svijeta, mnoge bi se stvari drugačije razvidile, ovako, put Kačavende teški je jad i tama crna.
