Ko je sve ovo toliko zamutio da je Milorad Dodik imao potrebu da izjavi kako su Republika Srpska i Federacija napravile ogroman napredak, te da Bosna i Hercegovina može uskoro očekivati otvaranje pregovora sa EU? Ogroman napredak je izraz kojim se opisuje proces ili posao koji praktično više nije upitan. Ako je tako, onda bi se krajem marta u Bruxellesu moglo desiti malo političko čudo: da naši polaznici evropske škole mišljenja, koji godinama sjede u njenoj magarećoj klupi, pošto su položili jedan važan ispit, dobiju prolaznu ocjenu i budu pohvaljeni. Međutim, rano je za otvaranje šampanjca. Do oročenog datuma ima još čitavih šest sedmica tokom kojih se može svašta dogoditi.
Na stolu su i dalje faktori koji prijete da čitavu stvar dovedu u pitanje. Jedan od njih je imperativni zahtjev Hrvata da isključivo oni biraju svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Ponuđeno je nekoliko teoretskih rješenja tog rebusa, ali u konstelaciji trenutnih političkih odnosa i snaga ne prolazi nijedno. Prema Draganu Čoviću, pomenuti zahtjev je tek mrvica u sveukupnoj vlasti i dodaje: “Tražimo samo tu mrvicu kako bismo svi zajedno krenuli evropskim putem.” Ali, koplja se lome oko te “mrvice”, jer ona poništava ideju građanske Bosne i Hercegovine, koju bi mnogi htjeli, ali koja definitivno nije realna. I sad, šta da se radi? Ako ne poštujete principe poput presude Međunarodnog suda pravde u predmetu Sejdić – Finci, od vladavine prava nema ništa. Mi upravo živimo u takvoj državi, kao junaci otužne stvarnosti koja traje poput korova i ne vidi joj se kraj.
Pa koji je to sad vrag natjerao vladajuću koaliciju da ujedinjena počne marširati prema dalekoj Evropi, makar neujednačenim korakom i bez fanfara, i to u trenutku kad su joj mnogi prognozirali raspad, a opozicija i radila na tome? Ko je mogao pretpostaviti da će državni ministar sigurnosti Nenad Nešić nakon potpisivanja jako važnog Sporazuma o saradnji sa Agencijom za evropsku graničnu i obalnu stražu (FRONTEX) pred TV kamerama izgovoriti: “Ovo je dokaz da Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu da se o svemu sami dogovore.” Nije liderima koalicije pamet iz “donjih katova svijesti” (Krleža) preko noći doprla u glavu, jer sve što znaju danas, oni su znali i juče. Znali su za sve velike prednosti koje pruža članstvo u EU, ali im je više odgovaralo da žive u svojim malim političkim feudima, držeći se devize da je bolje biti kralj u paklu, nego sluga u raju. I jesu kraljevi u paklu siromaštva, korupcije, nasilja nad ljudima i širenja straha od novih sukoba i neizvjesne budućnosti. I sve je to u dubokoj suprotnosti sa evropskim standardima. Živeći na političkoj klackalici, Dodik uspijeva da se održi i u jednom i u drugom političkom svijetu. I dok mađarski premijer lično garantuje za njegovu “predanost eurointegracijama”, on ovog ponedjeljka, na cijeloj strani Politike, iznosi svoje tumačenje Dejtonskog sporazuma, nazivajući Republiku Srpsku državom, a Bosnu i Hercegovinu konfederacijom dvaju entiteta?!
Dodikova politička retorika je retorika ispada i uvreda kako na račun vlastite države, tako i na račun Amerike i još nekih zapadnih zemalja. One mu ne ostaju dužne, ali ga očigledno i dalje smatraju ključnim igračem u pridobijanju vladajuće garniture za evropsku opciju. Osim toga, Dodiku sve više ponestaje novca, raste nezadovoljstvo među njegovim podanicima i izlazi na vidjelo staro pravilo da batina populizma ima dva kraja. Stanje nije bolje ni u većem entitetu, čija vlada mora da gasi požare koje je izazvala prethodna vlast. Čini to dijeleći sadaku penzionerima i drugim budžetskim potrošačima, ali je takva socijalna politika kratkog daha. Sve u svemu, stekle su se okolnosti koje je Zapad prepoznao kao pravi, možda i posljednji trenutak za odlučujući pritisak na od stvarnosti odmetnute vladare naših života. Sarajevo je u posljednjih mjesec dana izloženo pravoj diplomatskoj opsadi. A nešto se i s te strane iza brda valja. Radi se o tome da će nakon predstojećih izbora Evropski parlament biti znatno drugačiji. I Evropska komisija će biti drugačija. Jačanje desnice u Evropi neće proći bez posljedica. A one neće biti u korist Bosne i Hercegovine.
Ali, zašto je baš Dodik preuzeo inicijativu u agitovanju za Evropu? On to objašnjava, kako je rekao, “nekim čudnim vremenom, jer februar je, a u BiH nema snijega”, ali je ipak bio jasan: “Nama Srbima EU je šansa da živimo u prostoru bez granica poslije veoma teškog 20. vijeka. Mi tu šansu nećemo ispustiti. Ali je nemamo čime iskoristiti ako je cijena toga odustajanje od RS-a. BiH može biti jedna funkcionalna, zajednička kuća Bošnjaka, Srba i Hrvata. U danima koji dolaze vidjeće se kome je EU cilj, a kome izgovor.” Nakon ovoga, teško da će Dodik tako lako izaći iz stroja koji je krenuo ka Evropi, iako s njim nikad nisu čista posla. E sad, zna li narod šta sve ovo znači? Prema našim balkanskim običajima, narod se ne pita ni za šta, osim na dan izbora, ali u demokratskim zemljama nije tako. Tamo su pravila igre potpuno drugačija – političari imaju upravljački mandat, ali moraju odgovarati za ono što rade. Masovna pamet i nije bogzna kakva pamet, ali kad je riječ o EU, bilo bi zanimljivo vidjeti šta zapravo žele Dodikove pristalice. A to bi se dalo utvrditi njegovim opsesivnim metodom – referendumom. Evo i mogućeg pitanja za takvo narodnjačko izjašnjavanje: “Želite li živjeti u EU i po njenim standardima ili tavoriti u zemlji siromaštva, korupcije, pravne hajdučije i nesigurnosti?”
Pa neka onda narod trpi posljedice vlastitog izbora, kao što više od tri decenije trpi posljedice svog izbora s početka devedesetih godina prošlog vijeka, kad je kao izbavljenje iz istorijskog loma prigrlio nacionalizam.
