Vizualno, on se otežano kreće iako ponekad trčkara i vozi bicikl, često brka imena i pojmove, godine i stoljeća, brojeve i veličine, političare nekada i sad, pogled mu je često izgubljen i otežano pronalazi adekvatne riječi u govoru, a, iako i sam priznaje kako nije svjež kao nekada, osamdesetdvogodišnji Joe Biden (još) je kandidat Demokrata za najprestižniju državnu funkciju, onu američkog predsjednika. Upravo mjesto prvog čovjeka najveće svjetske sile gotovo da po definiciji zahtijeva drugačiji profil: izvršne funkcije koje predsjedniku pripadaju zahtijevaju svježinu, kombinaciju mentalne, fizičke i drugih snaga, koje zbirno predstavljaju personalni kapacitet samog kandidata. Iako se, nazovimo ga, Bidenov energetski deficit već prethodno periodično pojavljivao u javnosti – bilo je tu gafova na visokoj razini, urnebesnih omaški, bizarnih gesta – recentna debata s Donaldom Trumpom ogolila ga je gotovo potpuno.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Sud javnosti bio je nemilosrdan: ruski mediji su mu čak i prije debate prognozirali katastrofu, oni kineski su konstatirali kako je u medijskom reality showu Biden potpuno podbacio podsjetivši kako među američkim biračkim tijelom dominiraju generalna apatija i nezadovoljstvo s oba kandidata. Izraelski mediji su ga okarakterizirali kao nemoćnog, a oni iz Latinske Amerike kao konfuznog. Britki britanski medij The Economist je na naslovnicu stavio hodalicu za stare i nemoćne, a The Sun je čak iznjedrio i termin Joe-matozan (Joe-matosed), povlačeći paralelu između njegovog i komatoznog stanja. Njemački Bild mu je zaželio ugodnu laku noć, aludirajući na brzi kraj njegove političke karijere, a i diplomatski krugovi su se uzbudili, ali su lopticu prebacili u dvorište Demokrata, pitajući se kako će, ako su uopće u stanju, riješiti problem.
Nastaviti s Bidenom čini se vrlo rizično uslijed promijenjenog javnog mnijenja i preliminarnih anketa koje Trumpu daju diskretnu prednost, koja je nakon, srećom neuspješnog atentata, još i porasla. Pronaći novog kandidata u izrazito kratkom vremenu – ostalo je nešto manje od pet mjeseci do datuma održavanja izbora zakazanih za 5. studeni – narušava osnovne postulate predsjedničke utrke i predstavlja veliki izazov za Demokrate. Pozicija predsjednika Bidena je nepopustljiva i kaže da bi ga jedino “Svemogući Bog” mogao uvjeriti da odustane od kandidature. Nije, doduše, specificirao da li Onaj Gore to možda i pokušava dajući mu poneki vidljivi znak.
Bidenov slučaj – političara u poznim godinama koji pretendira osvojiti političku moć – nije izoliran: ima neka logična, ali često i čudna veza između politike i starosti. Još se od antičke Grčke smatralo kako starost predstavlja idealnu dob za bavljenje javnim poslovima, politikom posebno. Ideja, o kojoj su još pisali i Platon i Aristotel, svodila se na to da je starija dob jedina adekvatna za bavljenje javnim poslovima budući da su, kod starijih osoba, strasti manje pa je manja i mogućnost nečasnih rabota i svekolikih marifetluka. U stilu, zrelija dob bi implicirala i zrelije upravljanje državom, odgovornije i bez drastičnih oscilacija – kontinuitet i vječni status quo.
Ideja političke geruzije, koja mnoge mlade danas potpuno odvraća od minimalnog političkog aktivizma te ih potiče na bojkot izbora, duboko se ukorijenila u naše tipične političke obrasce ponašanja. Nekada su kraljevi i monarsi svekolike vrste, genetski predodređeni za upravljanje drugima, doživotno kontrolirali živote svojih podanika. Sličan model je samo prenesen u autoritarnim režimima, te društvima obilježenim etničkim različitostima. I u društvima koja su makar malčice evoluirala kroz različite faze demokratizacije, politički starci su ostali na cijeni, s tim da – ono što se kolokvijalno naziva “duboka država” – preferira slične kandidate, koji reagiraju predvidljivo i po već zadanom uzorku.
Dok su ljudi starije dobi generalno marginalizirani, lošeg, a često i groznog socijalnog i drugog statusa – Simone de Beavuoir kaže da za njih “nema mjesta na zemlji” – u staračkoj politici je sasvim drugačija priča. Želja za individualnim protagonizmom, koja sigurno u određenoj mjeri krasi Joea Bidena, a na koji i, ako gledamo njegov politički angažman, ima pravo, pokazatelj je posesivnog odnosa prema političkoj funkciji koja se naprosto ne zna povući kada dođe vrijeme za to. Upravo na ovom fonu razmišlja talijanski psihoanalitičar i plodan autor Massimo Recalcati, koji u autorskom djelu za talijansku La Repubblicu Bidena smatra simbolom svake politike koja se nije u stanju povući, budući da je posesivno vezana za funkcije.
Dok je umijeće povlačenja s funkcije gotovo nepostojeće u skoro svim svjetskim demokracijama – sumnjamo da će predsjednik Biden biti izuzetak, a politički, javni i društveni establishment preferira takve kandidate, javna sfera stvara nove antisistemske politike kojih je Trump predstavnik. One su karizmatične, mnogima zavodljive, osciliraju između zabavnog i vulgarnog, ponekad dobro usmjeravaju kritiku, a ponekad ne. Dok ih svjetski establishment smatra prijetnjom za demokraciju, šire mase ih percipiraju kao autentični izričaj volje naroda, koja napokon ima vlastite predstavnike u liku osebujnih lidera. Ako Trump pobijedi na američkim izborima – trenutno stoji izrazito dobro, posebice na valu Bidenove nemoći i neuspješnog atentata – radit će se manje o pobjedi osebujnog političkog aktera, a više o eroziji tradicionalnog političkog poretka kojega utjelovljuje sam Joe i koji je gotovo predodređen da ga zamijeni antisistemski lider, pa makar i slične starosne dobi.
