Nije baš neočekivano, ali jeste prilično bizarno: na stranici Sarajevskog univerziteta jučer ujutro je osvanula čestitka povodom Međunarodnog dana studenata. U Evropi i svijetu 17. novembar se obilježava kao studentski praznik od 1941. godine, kada je proglašen u znak sjećanja na herojski otpor čeških studenata i njihovu borbu za slobodu. Studenti su u okupiranoj zemlji organizirali masovne demonstracije, bojkot predavanja i obustavili rad na univerzitetima na godišnjicu osnivanja Čehoslovačke, u oktobru 1939. U znak odmazde, nacisti su 17. novembra iste godine pogubili devet studenata, više stotina uhapsili, čak 1.300 deportirali u koncentracione logore i zatvorili 10 univerziteta. Zato je dvije godine kasnije Međunarodno studentsko vijeće u Londonu ovaj datum proglasilo Međunarodnim danom studenata. Čestitku na stranici UNSA zajednički potpisuju Univerzitet i Studentski parlament. Zanimljivo je da ni slova nema o Plišanoj revoluciji: 50 godina kasnije, 1989. naime, upravo je studentsko obilježavanje pogubljenja njihovih kolega promijenilo sudbinu zemlje. Spomen-činu pridružili su se disidenti, vođe Praškog proljeća, procesa liberalizacije zemlje ugušenog 1968. godine ruskim tenkovima, i došlo je do pada komunističkog uređenja u Čehoslovačkoj, o čemu je u vikend-izdanju Oslobođenja pisao nekadašnji ambasador Češke u našoj zemlji Tomáš Szunyog, ističući izniman doprinos studenata demokratizaciji zemlje: “Zahvaljujući njima, Češka je već 35 godina slobodna i prosperitetna zemlja. Neka nam oni i njihovo nasljeđe budu inspiracijom. Nemojmo biti ravnodušni prema onome što se dešava u Ukrajini ili u našim zemljama. Za otvoreno, demokratsko društvo se moramo boriti – na izborima, putem slobodnih medija, nevladinog sektora, vlastitim primjerom”.
I u bivšoj Jugoslaviji – da ne idemo dalje – studenti su 1968. pokazali snagu i hrabrost, o čemu nam je iz prve ruke nerijetko govorio pokojni profesor Zdravko Grebo, jedan od onih koji se nije libio do zadnjeg svog daha ostati angažirani intelektualac, naglas govoriti o problemima, nuditi rješenja. Izdvajao se u našem blatu ne samo po preciznoj i angažiranoj misli već i po ambiciji da nam svima pokaže put u bolji život. Smatrao je to svojom dužnošću, obavezom i nikada nije bježao od teških tema, bilo da je riječ o korumpiranim vlastima, pogubnim političkim odlukama ili njegovim kolegama ogrezlim u plagijate i nagodnost spram vlasti. Ko se danas, u akademskoj zajednici, izdvaja kao Grebin sljedbenik? Od koga moje kolege i ja tražimo stavove kada su u pitanju teške teme? Evo iskustva Oslobođenja: svi naši pokušaji da animiramo akademsku zajednicu da naglas progovori o izboru rektora Sarajevskog univerziteta spali su na nekoliko slova. A da je problem golem, mediji su podrobno izvijestili, pa i ja na ovom istom mjestu: nakon što je Senat objavio imena kandidata, tada prorektor i aspirant na funkciju požurio je porukama ponuditi sastanke u četiri oka delegatskoj bazi, dekanima i članovima Senata, ne obazirući se na propis koji kaže da je obrazlaganje programa planirano za sve kandidate, na istoj izbornoj sjednici Senata. Da je okolo lobirao, i nije neka vijest, da ga je toliko ponijelo pa je dvojici kolega obećao isto prorektorsko mjesto spada u one čaršijske legende koje vam uvaženi profesori šapnu uz obaveznu napomenu da im ime ne pominjete. Iz istog je spektra i dobro čuvana tajna da prof. dr. Tarik Zaimović nije baš fan rukovanja sa ženama. Kako god, kad je bruka pukla i naš kolega Adnan Bajrović zakotrljao lavinu nepoćudnosti i kršenja konkursne procedure, aspirant na rektorsku poziciju pokazao je pravo lice: s novinarima ne razgovara, javnost ga ne zanima, ali zato njegovi prijatelji i zagovarači imaju šta (u povjerenju) reći o protukandidatkinji. Em je žena, em je i sama prošla univerzitetski teror i politički progon. A on je – vjerovali ili ne – toliko dobar sa svim partijama da se niko na Univerzitetu ne treba brinuti za poziciju! Sredit će on sve. A i pare su pod njegovom kontrolom, nije džaba prorektor za finansije.
Priznajem, mnogo više nego prof. Zaimoviću osobno zamjerim onim univerzitetskim pragmatičarima koji su ovu lobističku mantru usvojili i jedva dočekali da glasaju za njega. Prve vijesti su bile da je odlučio jedan glas, kasnije se omjer popravio u korist dr. Zaimovića, a među onima koji su ga zdušno podržali bili su i svi članovi Senata iz reda Studentskog parlamenta. Njih pet. Kasnije se ispostavilo da je netom po izboru, a prije inauguracije, stigao novac na račune i Studentskog parlamenta i predsjednika parlamentaraca iz Senata, nagrađujući ih za podršku i rad u komisijama sve po zakonu i pravilima. Svečanost je bila u sarajevskoj Vijećnici, no uoči spektakla stiglo je inspekcijsko rješenje koje nalaže poništenje konkursa i ponavljanje cijele procedure. Digla se kuka i motika da brani autonomiju Univerziteta od svakog uplitanja zakona, Rektorat je javno odbacio ne samo rješenje već i prisustvo inspektora ovim povodom, žalba je sročena na bezbroj stranica i upućena Vladi Kantona umjesto Ministarstvu, k’o biva UNSA se ne spušta na nivo Zakona o visokom obrazovanju, već i to preskače. Za divno čudo, Vlada Nihada Uka pokazala je hrabrost i vratila Univerzitet tamo gdje i pripada, no u međuvremenu je dr. Zaimović okačio rektorski lanac oko vrata, a njegove pristalice proslavile ga sve se zaklinjući u čast i kontinuitet rada UNSA. Uz javnu obavijest da bez Zaimovića nema ni UNSA: šta će Univerzitet bez rektora?! Resorno ministarstvo nije nasjelo, prošle sedmice je odbijena žalba UNSA, potvrđeno rješenje inspekcije i sad UNSA ima rokove da do kraja ove sedmice, najkasnije u ponedjeljak, poništi izbor rektora i raspiše novi konkurs.
Šta ćemo sad sa ugledom Univerziteta? I ko ga je tačno urnisao? Iz krugova bliskih Zaimoviću već se čuje da im napamet ne pada poštivanje zakona, više im se dopada floskula o borbi svim pravnim sredstvima za o(p)stanak u fotelji. Oni koji se (ne) mire sa univerzitetskom trakavicom objasnit će da je recept za rektorski lanac prilično jednostavan: dovoljno je osvojiti Studentski parlament, direktore instituta i (kolege) prorektore, što se može kroz projekte, jer im se tako omogućuju sredstva (aktuelni predsjednik Studentskog parlamenta zaradio je oko 7.000 KM). Projekte plaća Vlada, ali UNSA o njima autonomno odlučuje. Ta početnička baza pravi razliku, pa programi kandidata i nisu važni, progresivne ideje još manje. Ispade da je prof. dr. Almira Hadžović Džuvo – kad se sve ovo zna – zavidno dobro prošla. No, šta ćemo sa studentima, zar od njih ne očekujemo hrabrost i snagu da ovo društvo povedu naprijed? Nemamo im pravo zamjeriti. Studenti ovdje nisu samo dio recepta za osvajanje glasova, oni su ustvari dobri đaci svojih profesora, oni gledaju u njih i uče od njih. Lekcija koju im je rektorat ponudio u ovoj izbornoj fazi ne razlikuje se mnogo od one već naučene: današnji federalni poslanik SDA, zakletva šefa partije i urnek svim poslanicima, nije niko drugi do Haris Zahiragić, nekadašnji studentski aktivista i predsjednik Studentskog parlamenta. Danas se Zahiragić u politici ponaša isto onako kako se dr. Zaimović ponaša u ovom procesu, što će reći da naš UNSA već odavno pravi i zahiragiće i zaimoviće i još se pritom busa u akademska prsa. Sve slaveći borbu za demokraciju i slobodu.
