Nema tog pozorišta na Balkanu koje bi bez treme na megdan srbijanskom predsjedniku: Aleksandar Vučić nije obični kralj drame, njegovi su nastupi dosegli savršenstvo epskih razmjera. I kao u svakom pozorištu koje drži do sebe, ozbiljno se posvećuje aranžmanima: ovaj najnoviji izveo je uz pomoć svojih tabloida, kojima je i inače zadatak da pripremaju javnost za predsjedničko obraćanje. No, danima uoči petka 13. – kada je, je li, idealno vrijeme da cijeli region prođe ispod merdevina – nadugo i naširoko raspredala se priča kako će Srbija “priznati okupaciju Kosova”. Pa se onda i kuka i motika digla da lamentira nad najsvetijom srpskom reči, kako ovu evropsku državu tretiraju nacionalisti u beogradskoj vlasti još od Miloševića. Skoro će i peti oktobar, dan kada je prije 24 godine pao balkanski kasapin, pokretač najkrvavijih ratova u Evropi nakon 1945, onaj isti koji je svoje pohode na Kosovu i započeo. Današnji srbijanski slobo u taj je vakat vježbao dramatične laži. Istina, u kratkim formama. Godine vlasti učinile su svoje, pa sada njegova obraćanja traju 24 sata, sa sve stankama i pauzama: prvo je, u petak 13. obznanio pet mjera za opstanak Srba na KiM-u, kako srbijanska vlast zove Kosovo, a onda, za svaki slučaj, poentirao u subotu, obećanjem kojim je zadužio srbijansku Skupštinu na uvođenje obaveznog vojnog roka. Ako iko sumnja da je u pitanju praznovanje jedinstva srpske armije i njezine snage, da ne kažem demonstracija sile, tu je nekadašnji šef BIA i ministar policije, danas ministar odbrane Bratislav Gašić da podsjeti na 2,7 milijardi eura vrijedan ugovor, potpisan pod pokroviteljstvom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, o nabavci francuskih borbenih aviona rafal.
Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:
Rafalajući javnost cijelih sat i po u petak, Vučić je objasnio famoznih pet mjera koje njegova Politika ovako sublimira: “povratak na status quo ante, Kosovo i Metohija kao područje posebne socijalne zaštite, otpornost srpskih institucija na KiM-u, uspostavljanje posebnog tužilaštva, te odluka o nelegalnosti svih organa i institucija obrazovanih na teritoriji Kosova i Metohije, nakon nelegalno jednostrano proglašene nezavisnosti, i nepostojanju svih njihovih akata koji su doneti ili će tek biti doneti”. Dakle, ne samo da okupacija Kosova nije priznata već je mjerama poništen Ohridski sporazum. Jedan od njegovih kumova, famozni Miroslav Lajčak, i ovaj put mu je pomogao, pominjući koji dan prije kako je predsjednica srbijanske Skupštine, Vučićeva i desna i lijeva ruka Ana Brnabić, pismom izrazila određene rezerve spram dogovorenog selameta na Ohridu, da bi naravno dao šlagvort toliko potreban Lajčakovoj karijeri i gluhim evropskim ušima: predsjednik Srbije je, na novinarski upit, punovažno ponovio svoje opredjeljenje za Ohridski sporazum nakon kojeg je – treba li podsjećati? – Vučić novogodišnjim manevrom prihvatio kosovske tablice i ostala dokumenta, ali tek pošto se dogodio incident u Banjskoj. Na sjever Kosova tada je upala srpska paravojska (zvuči poznato, zar ne?), no nakon što im je kosovska policija uzvratila, vinovnici, iako pronađeni, ostali su nekažnjeni, a sam Vučić koji je tada, dan prije, poslao vojsku na granicu s Kosovom, cijelom se svijetu kleo u vlastito iznenađenje. U međuvremenu je reterirao, pa je sada međunarodnim zvaničnicima zamjerio što su “o pucnjavi na srpsku decu dali šest izjava, a o Banjskoj 7.600”. Upravo je njima iz beogradske Palate Srbija pristojno i zaprijetio: uputit će im zahtjev za povratak srpskih trupa na KiM?! Samo nije rekao hoće li to biti prije ili tek kada sastavi rafale, s obzirom na to da se pohvalio kako su “neki delovi već kupljeni”. O da, objasnio je Vučić i zašto nije priznao “okupaciju Kosova”, time bi – veli – “oružanim grupama Albanaca priznao status legalne oružane sile”, a onaj status quo ante, za koji očito nema adekvatnih srpskih reči, zapravo je “uklanjanje ključnih posledica jednostranih i nekoordinisanih akcija režima Albina Kurtija”, što je “nužna pretpostavka za smisleni napredak u procesu dijaloga”. Lajčak se, nakon ovoga, nije izjasnio, bit će da još živi na ohridskim lovorikama.
Da s predsjednikom nema šale, srpska javnost je saznala u subotu, najavom o vraćanju obaveznog vojnog roka. Trajat će 75 dana, a počinje već sredinom naredne godine i “direktno je povezan sa oblastima delovanja koje je u petak predstavio predsednik Srbije”, objasnio je jučer novinarima srbijanski premijer Miloš Vučević, napominjući da je u službi sprečavanja da srbijanske institucije na KiM-u budu ugašene. Na Kosovu, pak, znakovita šutnja, tek ministar uprave hladno saopćava da nema šanse da se izbori – koje su Srbi na Kosovu, na Vučićev zahtjev, bojkotirali, pa je međunarodna zajednica pomogla da ostane status quo, ali bez striktnog ante – održe prije oktobra naredne godine. Kosovari očito čekaju da briselska radna sedmica počne, a da su na tapetu shvatili su – kao i ostatak Balkana uostalom – sedmicu prije, u sklopu onih tabloidnih priprema za predsjednički nastup. Tada su, naime, udarne Vučićeve medijske pesnice, dakle tabloidi listom, pojačani Pinkom, Happyjem i famoznom Politikom, objavili “proročanstvo” izvjesnog svetog starca Elpidija sa grčkog ostrva Rodos, i to integralno i u udarnim terminima dnevnika?! To je i praktični poziv Srbima da se mole za svog predsjednika, upozoravajući ih da će, ako sruše Vučića, doći na vlast “izabranik i miljenik Lucifera”. Elpidije proročanski uvjerava Srbe da Vučić “nikada neće priznati nezavisnost lažne države Kosovo i nikada neće ući u Evropsku uniju i NATO”, te također obećava kako će upravo on “sačuvati Srbiju od stradanja u nadolazećem svjetskom sukobu” i to tako što “nikada neće uvesti sankcije Rusiji”. Kinu Elpidije ne spominje, ostavio ju je Vučiću, koji je ovih dana svečano obznanio početak rada “najveće greenfield investicije” u Srbiji, proizvodnju kineskih guma u Zrenjaninu.
Bosnu i Hercegovinu ni Vučić ni Elpidije direktno ne prizivaju, tek posredno je srbijanski predsjednik istaknuo svoju sreću i zadovoljstvo mađarskim premijerom Viktorom Orbánom i tamošnjim ministrom spoljnih poslova Péterom Szijjártóm. Obojica su, posve slučajno je li, prošle sedmice ugostila domaću Vučićevu ispostavu Milorada Dodika. Ovaj višestruki osvajač američkih crnih lista, daleko od direktora CIA Williama Burnsa, u Budimpešti je čašćen titulom predsjednik, a uzvraćao je pričom o planovima RS-a na evropskom putu. S obzirom na to da Orbán sve direktnije gura prst u oko Bruxellesu, ništa i ne može biti iznenađenje, kao što uostalom nije ni jučerašnje podizanje zastave Nemanjića, one s dvoglavim orlom, u Banjoj Luci. Sve je pobrojano, zapravo, realizacija planova obznanjenih na svesrpskom saboru, u sklopu koga je jučer i slavljen dan srpskog jedinstva, praznik srpskog sveta, “slobode, jedinstva i zastave”, kako ga je nazvao Dodik. Datum je odabran kao podsjećanje na probijanje Solunskog fronta, a feštala je i Srpska pravoslavna crkva: episkop bihaćko-petrovački Sergije u Martinbrodu je zakitio Dodika najvišim odlikovanjem, Ordenom novomučenika. I domaći novomučenik, kao i onaj prekodrinski, sa SPC-om su i najavili svesrpske pohode. I dok Dodik nikada nije odustao od secesionističkih planova, Vučić se držao lera, uredno čekajući da ugosti njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Macrona. Upravo su njih dvojica sada na potezu: ako Bruxelles, zbog njih, oćuti Vučićevu rafalnu paljbu, Balkan se ima čemu nadati. Što bi rekao slavni Čehov, pištolj koji visi na zidu u prvom činu, mora opaliti u trećem.
