Prilikom snimanja dijaloške emisije na jednoj od televizija, Irfan Čengić naprasno je napustio studio neposredno prije samog snimanja, saznavši da je jedan od gostiju novinar i urednik Senad Avdić. Nekoliko je razloga zašto je važno zadržati se na skandaloznom ponašanju načelnika sarajevske Općine Stari Grad. Nakon što je javnost upoznata o njegovom ispadu, Irfan Čengić je krenuo u ono što savremeni prodavači magle zovu kontrolom štete (damage control), kako bi sačuvao reputaciju, kredibilitet i javni imidž (čuj kredibilitet!). U tom vađenju (zbog kojeg je majka klela Muju) načelnik (ili njegov damage control team) uvjerljivo zvuči tek u jednoj stavci: da on nije znao da će u spomenutoj emisiji učestvovati Senad Avdić. Naime, takvi tipovi ne samo da ništa ne čitaju nego ništa ozbiljno i ne gledaju. Odatle je sasvim jasno kako je gospodinu Čengiću “promakla” činjenica da je jedan od najistaknutijih novinara i urednika Senad Avdić redovni gost-komentator spomenute emisije.
Čitajte kolumne Dželaludina Hodžića:
Ovdje ipak nisu u fokusu ni Senad Avdić niti Irfan Čengić. Potonjeg treba razumjeti tek kao paradigmatski izraz i sukus našeg političkog i javnog života u posljednjih dvadesetak godina. Riječ je, manje-više, o cijeloj plejadi nadobudnih i neostvarenih likova koji od “biografije imaju tek JMBG”, da proširimo izjavu nekadašnjeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije. On je, naime, javno priznao da je (su)odgovoran za hiperprodukciju i uvođenje političkih neandertalaca u magistralne procese i najmoćnije pozicije u državi. Naravno, Zlatka su u stopu pratili i prate i predsjednici drugih stranaka. Ono što dalje spada među zajedničke imenitelje jeste njihov odnos prema knjizi i znanju, akademiji, akademicima i intelektualcima. Knjigu su uporno zaobilazili kao tursko groblje, a prema mislećim ljudima osjećaju prezir.
Naravno da postoje rijetki izuzeci. I kao takvi, do diploma su nekako stizali obilazeći razna sela i zaseoke, pauzirajući na magistralnim putevima, obilazeći shopping centre. Zato nije čudo što vrlo često ne znaju kako se zove fakultet koji su “završili”. Grabili su diplome ne zato što cijene put do diplome i znanje koje bi taj put trebao ponuditi. Majstori intuicije, znali su da im to treba za kompletiranje imidža o sebi.
Politika za njih nije intelektualni angažman i vrhunac etike. Ona je za njih praktični rad i vrhunac snalaženja. Bitno je izbjeći začelje, ne završiti u korpi za otpatke. Bitno je samo osigurati novi mandat. O tome šta za tri ili četiri godine, vode se principom Nasrudin-hodže koji je caru, kaže priča, obećao da će u roku dvije godine naučiti kozu da govori i time (obećanjem) sačuvao glavu na ramenu. Rezon je jasan, obrazlagao je Nasrudin-hodža, za dvije godine umrijet će ili car ili koza ili ja. Za dvije ili tri godine bit će novi manevar, nova šema za koaliciju, nova prilika za opstanak, snalaženje i kombinatoriku. Za sve greške drugi su krivi, uvijek imaju alibi. Stručnjaci su za sve oblasti. Znanje, nauku, akademiju, kulturu, intelektualce koriste tek u nužnoj mjeri. Oni su za njih servis. Zato smo tu gdje jesmo i, po svemu sudeći, još dugo nećemo nigdje.
