Parafrazirajući poznatu Tolstojevu ideju, mogli bismo reći kako je svaki genocid nalik jedan na drugi, ali je, istovremeno, svaki i nesretan na svoj način. Zadnji nesretni genocid na Starom kontinentu bio je onaj u Srebrenici, čija bolna godišnjica – koja pada sutra – podsjeća na strahote kojima su ni od koga zaštićeni pripadnici bošnjačkog naroda bili izloženi.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
To je najrecentnija epizoda genocida u Europi – prvog nakon Drugog svjetskog rata – na kontinentu kojega su mnoge genocidne radnje kroz povijest i obilježile. Europa je najčešće shvaćena kao neobično napredan kontinent, visoke kvalitete života, osjetljiv na ljudska prava i socijalna pitanja, ali istovremeno isti je taj kontinent – par povijesnih primjera ćemo donijeti u nastavku – bio sve suprotno: silan, mračan i nasilan, kontinent na kojemu su se u pravilnim periodičnim razmacima pojavljivali najteži zločini za koje smatramo da se mogu izjednačiti s genocidom.
Iako postoje podijeljena mišljenja, smatra se kako se prvi europski genocid dogodio prije više od pola milenija, godine 1492. Tada je Kolumbo otkrio Ameriku, konkvistadori su vrlo brzo nakon toga svom silom navalili na indogene populacije, a u brutalnom kolonijalnom genocidu – taj tehnički termin je gotovo općeprihvaćen u znanstvenoj zajednici – uništene su i ponižene drevne civilizacije Azteka, Maja i Inka. Europljani su se obogatili na tuđoj muci ostavivši nam u zapadnim metropolama brojne pompezne građevine, trgove i kraljevske palače, za koje postoji velika mogućnost da je makar dio financiran spomenutim beskrupuloznim radnjama. Španjolska, na početku Novog vijeka, kao jedan od europskih hegemona, vođena vladarima koji su si dodavali pridjev katolički, a koji su bili miljama daleki od evanđeoskih vrijednosti, prednjačila je u lošim politikama: prvo su istjerali Židove iz Španjolske godine 1492, a par desetljeća nakon toga slična je sudbina zadesila i islamsku populaciju. Smatra se da se radi o prvim sistematskim oblicima etničkog čišćenja u modernom dobu koji su poneki od elemenata koji čine genocid i manifestirali.
S jedne strane civilizacija evoluira, otkriva se Novi svijet, ali dok svjedočimo njenom razvoju i napretku, društveni i politički život Europe praćen je brutalnostima, etničkim čišćenjima od kojih su mnoga suštinski identična s genocidom. Kada je Španjolska monarhija donijela Granadski edikt, u kojem su do u tančine objasnili kakva će sudbina zateći židovsku populaciju, napravili su model koji će mnoge zemlje kasnije lagano primijeniti. Model je potpuno nehuman, ali će ga razni akteri u stoljećima koja slijede obilato koristiti: ako ste nezaštićena populacija, nemate baš previše izbora, možete se ili odseliti i pobjeći, ili promijeniti vjeru i naciju, ili ćete izgubiti život, a za provođenje će se pobrinuti nakaradni politički režim. Slična je matrica korištena u mnogim genocidnim radnjama koje su obilježile razvoj gospođe Europe, kako ju je Krleža svojedobno nazivao. Glavni uvjet je bio da je populacija izložena radnjama izjednačenim s genocidom nezaštićena: izloženi samovolji nasilnih političkih režima, sudbina tih ljudi kao da je unaprijed bila zapečaćena.
Gotovo sve države na svijetu, koje se diče nacionalnim ponosom, herojstvima, uspjesima vlastite nacije su činile radnje u prošlosti koje se mogu izjednačiti s genocidom. Razlikovale su se brutalnosti u volumenu, cilju, svrsi, ali ih je povezivalo to što su u određenoj fazi svog društvenog razvoja – većinom se radi o turbulentnim momentima poput rata, kriza ili nečeg trećeg što iracionalne demone probudi i aktivira – nezaštićenu populaciju istrebljivali gotovo do iznemoglosti. Sustavno su ubijali ljude zato što su se zvali drugačije ili molili drugom Bogu – kako se to u narodnoj svijesti izriče. Politički neistomišljenici su slično skončavali budući da je kod loših režima, neotpornih na kritiku, svako divergentno mišljenje apriorno shvaćeno kao izdaja. Ubijani su ljudi zbog druge boje kože: većinom su tome bile izložene crnačke populacije koje su doživljavale kalvariju kao rijetko tko kroz povijest, ali su u manjoj mjeri patile i albino populacije, koje su zbog manjka melanina smatrane demonskim bićima. Ponekad je vjerska različitost dovodila do progona: slično su patili i židovi i muslimani, katolici i protestanti su se u vjerskim ratovima desetkovali, pravoslavci su također obilato stradavali.
Ljudi su patili zbog različitih motiva, ali u određenoj mjeri slična ih je nesreća povezivala: stradavali su jer su bili nezaštićeni, a patološki politički režimi, nehumane kukavice su se pobrinule za egzekuciju branivši svoje rabote jeftinom retorikom, sve pod krinkom svetih nacionalnih i državnih interesa. Realno, pa čak i pesimistično suočavanje s vlastitim kolektivnim prošlostima, najbolji je korektiv svakoj suvremenoj društvenoj ili političkoj iluziji kojoj smo često skloni.
Genocid u Srebrenici nije samo bosanskohercegovačka tuga: to malo mjesto s najmanje 8.372 bošnjačke žrtve, ljudi s imenom i prezimenom, vječni je podsjetnik kako se logika zla može dogoditi gotovo svagdje, kada se zadovolje potrebni uvjeti, pronađu patološki ideolozi i njihovi egzekutori, a kada svijet sve to nijemo promatra. Iako je takvom obimu ljudske patnje gotovo nemoguće dati smisao, možda je u današnjem trenutku u kojemu aveti prošlosti često izbijaju u nasilnim oblicima gotovo svugdje u svijetu, diskurs o Srebrenici memorijalizacija čitave kako naše tako i europske društvene i političke prošlosti, ali istovremeno i nada, možda utopijskog tipa, da će suvremeni svijet makar tragati za efikasnijim modelima zaštite ljudskog života. Tako bi iz tame naše prošlosti niknuo neki divan cvijet za buduće generacije.
Ne jedan, četrdeset hiljada je ideala naših ostalo zaklano na groblju stvarnosti.
