Svečanim otvaranjem obnovljene Arnaudije u Banjoj Luci zapravo je jedan proces došao kraju. Trebalo je proći više od trideset godina, pa premda sasvim sigurno fizička obnova baš svih srušenih kulturnih ili vjerskih objekata u Bosni i Hercegovini još nije gotova, od ove sedmice ona uglavnom, pa sada i simbolički, ipak jeste završena. Obnovljene su i Aladža u Foči, kao i Ferhadija i Arnaudija u Banjoj Luci, obnovljen je davno Stari most, obnovljen je i pravoslavni manastir u Žitomisliću, najveći dio obnove Saborne crkve u Mostaru je završen, obnovljena je, odnosno izgrađena na istom mjestu posve drukčija i predimenzionirana franjevačka crkva Svetog Petra i Pavla u Mostaru i iz činjenice da je u Banjoj Luci proces obnove šesnaest gradskih džamija koje su čitave dočekale rat konačno završio, jasno je da jedno mučno poglavlje prošlosti Bosna i Hercegovina konačno može zaključiti.
Čitajte kolumne Dragana Markovine:
Međutim, to što su obnovljene zgrade jeste značajno, ali nije ni blizu dovoljno i, nažalost, ima svoje limite.
Jer, da se ne lažemo, rat je vođen za teritorij, a u takvom ratu, u kojem jesu stradali svi, odnosno svi su odnekuda milom ili silom, u potpunosti ili značajno etnički očišćeni, ali su ipak najviše stradali Bošnjaci, nad kojima je počinjen i genocid i čitav niz zločina nezamislivog formata, najviše u Podrinju, Prijedoru i u južnoj Hercegovini, osnovna zamisao bila je da se uklone ne samo ljudi nego i fizička materijalna baština onih drugih i trećih. Što u prvom redu vrijedi za ideju s kojom su se vodili stvaraoci Republike Srpske, nešto manje borci za ideju Herceg-Bosne, a Bošnjacima se opet mora priznati da su u pravilu vodili računa o bogomoljama i materijalnoj baštini drugih naroda.
I sad, gledajući iz te perspektive, činjenica da su manje-više sve bogomolje i značajni spomenici kulture konačno obnovljeni, mogli bismo zaključiti da gospodari rata nisu uspjeli u svom naumu. Što u tom smislu jeste točno. Sve su džamije opet na broju u Banjoj Luci, kao i u Trebinju. Međutim, s druge strane, ono gdje jesu uspjeli jeste trajni egzodus najvećeg dijela prognanih. Jer, tko se mislio vratiti, dosad se u pravilu vratio, a to što će se netko doći pokopati u zavičaj, ništa bitno neće promijeniti. Drugim riječima, tragovi prisutnosti drugih su ipak ostali i vjerovatno će ostati, ali riječ je o tragovima, dok je stvarnost takva da je Bosna i Hercegovina realno trajno izgubila činjenicu zajedničkog življenja u određenim gradovima i regijama. I s tom činjenicom treba u političkom i društvenom smislu računati.
Koliko su pak ta društva međusobno udaljena, svjedoči i to da se govor Milorada Dodika i uopće njegov dolazak na otvaranje Arnaudije mogu čitati jednako kao pozitivan i možda iznenađujući čin, ali se s druge strane može uočiti i cinizam zaključka kako se radilo o grešci, a ne o sustavnoj i dobro pripremljenoj ideji brisanja svih tragova islamske baštine u gradu. I opet, i s tom činjenicom da je sigurno moguće da budemo više ljudi jedni prema drugima, ali da je gotovo nemoguće da nam se barem približe politike i kulture sjećanja, također treba računati.
Stoga, bez obzira na to što je povod ovom tekstu jedna lijepa stvar, simbolički značajna, posebno za Bošnjake koji su ostali u Banjoj Luci, ali zapravo i za sve Banjalučane, vrijedi napomenuti da postoje iznimke u obnovi velikih nacionalnih spomenika i objekata kulturne baštine.
A riječ je o spomenicima posvećenima antifašističkoj, partizanskoj borbi, od svakako najvažnijeg i najdevastiranijeg Partizanskog groblja u Mostaru, pa dalje.
Razlog zbog kojeg njihova obnova izostaje ili je formalno na čekanju zbog nedostatka novaca, koji se navodi kao službena izlika za tu činjenicu, zapravo je u tome da današnja Bosna i Hercegovina jednostavno nije skrojena s idejom da uopće postoji nekakva integrirajuća i nadnacionalna, pa ako hoćemo, i državotvorna priča. A jedino takvo što još postoji kao integrativni faktor, nakon značajnih demografskih promjena, koji može pružiti nekakav most, jeste bila i ostala partizanska borba.
Kojoj, da parafraziram Marqueza, “nema ko da piše”, odnosno da se o njoj brine.
Pokušajmo barem to promijeniti ako je ikako moguće. A to što ovaj tekst nastaje na dan pobjede nad fašizmom, nije slučajno.
