U značajnoj milanskoj galeriji Salamon Tarik Berber će u utorak, 17. juna, postaviti svoju novu izložbu “Welcome”. Ovaj rođeni Banjalučanin koji danas i živi u Milanu, u Italiji, publici će se predstaviti selekcijom svojih djela malog formata slikanih uglavnom uljem na platnu. Također, tu će se naći i njegove grafike te radovi koje Tarik Berber jednostavno naziva “izložbe”.
Ovaj slikar s internacionalnom karijerom potječe iz znamenite umjetničke porodice. Odrastao je uz oca slikara i arhitektu Omera te amidžu Mersada, a vezu porodice Berber s umjetnosti izgradila je njegova nana Sadika, žena koju bi historija umjetnosti Bosne i Hercegovine trebala čuvati zbog njenih vrsnih tapiserija. Svoj artistički put Tarik Berber nastavio razvijati na prestižnoj Accademia di Belle Arti u Firenci, u klasi profesora Adriana Bimbija, a još kao vrlo mladi umjetnik stekao je i niz značajnih priznanja za svoj rad. Jedno vrijeme boravio je i u Londonu te Berlinu, gdje je također ostavio značajan trag u likovnim krugovima.
Uoči samog otvaranja izložbe “Welcome” Tarik Berber govori za Stav.
Foto: Claudia Agati
U utorak, tj. sutra, u poznatoj milanskoj galeriji Salamon bit će otvorena Vaša nova izložba “Welcome”. Koliko Vam znači što ćete imati priliku izlagati u ovom savremenom hramu likovne umjetnosti te šta će posjetioci imati priliku vidjeti?
– Salamon je zaista značajna milanska galerija u kojoj možete vidjeti i kupiti djela velikih majstora kao što su Rembrandt, Albrecht Dürer, Canaletto i mnogi drugi. Ona se bavi i savremenom umjetnošću i ima impozantnu kolekciju djela kontemporarnih umjetnika. Među tim djelima mogu se naći i radovi, naprimjer, Safeta Zeca. Posjetioci će imati priliku vidjeti selekciju mojih najboljih radova slikanih uljem na platnu. Dakle, ne radi se o klasičnoj izložbi koja prikazuje moje radove iz tačno određenog ciklusa ili perioda, već se radi o selekciji radova. Bit će također i grafike, ali i radova koje je volim zvati “izložbe”. Na tim papirima vidi se jako puno štafelaja u prostoru, a na svakom tom štafelaju nalazi se jedan crtež ili grafika. U tim nekim prostorima gradimo imaginarne ateljee. Kada se približavate tom radu, vidite kompletnu izložbu umjesto pojedinačnog rada.
Kako generalno doživljavate proces izlaganja Vaših radova? Da li Vam je to vremenom postalo nešto rutinsko ili iznova doživljavate svaku novu izložbu?
– Taj organizacijski dio postavljanja izložbe zaista jeste rutinski. Znate, ja izlažem 25 godina i ponekad je tu rutinu nemoguće izbjeći. Uprkos tome, sve zavisi od mjesta na kojem izlažete, momenta u kojem izlažete i koliko će biti velika izložba. Primjerice, u Kneževoj palači u Zadru imao sam izložbu u čak šest sala s više od šezdeset slika. Kada se jedan tako veliki projekt nalazi pred čovjekom, normalno je da ima tremu. Iako izložba u Milanu neće biti velika, riječ je ipak o historijskom mjestu, historijskoj galeriji, tako da moram priznati da i sada imam pozitivnu tremu. Znači, ima taj jedan dio koji je rutinski, ali kako napredujete, kako osvajate nove vrhove, dragost koju osjećate u svojoj nutrini sve je veća.
Iz prethodno navedene galerije predstavljaju Vas kao umjetnika čiji rad obuhvata različite tehnike, posebno grafiku i ulje na platnu, s ponavljajućim fokusom na žensku figuru, često uronjenu u okruženja nalik snu. Ističu da tehnička preciznost i mašta koegzistiraju u ravnoteži u Vašem prepoznatljivom stilu. Zašto baš koristite ove tehnike i čemu ponavljanje teme žene? Kako biste u najkraćim crtama definirali Vaš stil?
– Što se tiče tehnike, ja dolazim s Likovne akademije u Firenci na kojoj mi je ideja tehnike spaljena već prvi dan. Što se tiče tehnike slikarstva, ono što mi danas podrazumijevamo pod terminom tehnika rođeno je u Toscani. Konkretno, prva značajna teoretska djela o tehnici slikarstva pisali su ljudi koji su izrađivali te tehnike. Oni su istraživali materijale, pigmente, tako da su se najprije trebale otkriti specifičnosti zemlje, vode ili školjki od kojih su kasnije nastajale specifične boje.
U drugom koraku nastala je renesansa, a renesansa je bila samo kodificiranje tih istraživanja. Nas na prethodno spomenutoj akademiji nisu učili da “kopiramo” renesansu i njene tehnike, već da se vratimo na ono što je prethodilo toj renesansi, a to su istraživanja. Govorili bi nam da istražujemo i da ćemo samo na taj način shvatiti šta nam se sviđa i šta nam se ne sviđa, jedino tako možemo otkrivati vlastite tehnike i stilove. Moja tehnika, tj. moj način slikanja, temelji se dosta na slikarstvu majstora koji su radili na platnu i suhim kistovima “gradili” figure pod svjetlom. To su, primjerice, Tiziano, Giorgione, Andrea del Sarto, Pontormo, Bronzino i druga slikarska imena koji možda nisu kroz historiju bila poznata kao što su to bila imena Michelangelo, Caravaggio ili Leonardo, ali sigurno su imala veći smisao za umjetnost. Od njih ja uzimam inspiraciju. Međutim, iako recipijenta moje djelo po rezultatu može podsjetiti na, naprimjer, Tiziana, proces nastanka u potpunosti je drugačiji.
Da li postoji u savremenoj likovnoj umjetnosti nešto što nazivamo autentičnost?
– Postoji jedno srce svega koje ima dubinu ljudskih tema – tema duha, života, svjetla, mraka… Međutim, svaka nova tehnologija daje i nove ekspresivne mogućnosti. Umjetnost se bazira na istini, daje nešto istinito, prolazi kroz četvrtu dimenziju u vremenu. Možete koristiti fotografiju, film, zvuk, potpuno je svejedno, bitno je da dođete do istine koju ćete potom predstaviti svijetu. Možete danas crtati crnom olovkom na bijelom papiru, bez jedne jedine boje, ali morate doći do istine. Ta istina, ako je duboka, ona je istina svih nas. Prošle su stotine godina, ali Rembrandtove slike i dalje fasciniraju jer je on naprosto došao do neke svoje istine. Laž se vidi u liniji, u boji, u svemu. Kada Picasso crta u jednoj ili dvije linije bika, vidi se da je on tog bika posmatrao i da ga zna prenijeti na podlogu, da ne laže. Danas je mnogo u umjetnosti varki, zajebancija i igrica, malo toga ima veze s istinom.
Koliko je boravak i studiranje u Firenci, u Italiji, jednoj od kolijevki evropske umjetnosti, doprinijelo razvijanju Vaše autentičnosti, Vaše istine? Znamo da često naglašavate da su enterijeri italijanskih crkava dosta utjecali na Vas.
– U formativnim danima itekako jeste doprinijelo. Interesantno je da umjetnost u Italiji nije samo u crkvama, muzejima i galerijama, već je na svakom koraku. Hodate Firencom i svjedočite da je umjetnost svuda okolo, da je to jedan veliki muzej pod otvorenim nebom. U svakom uglu neko je prije tri ili četiri stoljeća nešto napisao, naslikao ili napravio. Italija je koncentrat historije, a Firenca ima najveći broj umjetničkih djela po kvadratnom metru na svijetu. To je meni kao studentu bilo izrazito interesantno. Ipak, u tom gradu ljudi ne kupljuju modernu umjetnost. Interesira ih, ali u kući nemaju umjetnost. Zašto? Zato što je imaju svuda.
Osim u Italiji, boravili ste u Londonu i Berlinu, također velikim svjetskim prijestolnicama. Možete li povući paralelu između života i umjetnosti u Italiji te u Londonu i Berlinu?
– Berlin je ogroman grad, što se meni i nije baš svidjelo. Možda smo mi više mediteranski tip ljudi, ali to sivilo i taj beton mi se nešto nisu dojmili. To objašnjava zašto Nijemci vole boje. Kada uđete u neki od njihovih stanova, odmah uočite crvene, narandžaste ili žute zidove. Oni ne vole taj minimalizam na kojem insistiraju, recimo, anglosaksonci. Zbog jakog sivila, imaju potrebu za bojom, za tom ekspresivnom, jakom umjetnosti. S druge strane, London ima dinamiku iako je i on siv. Življi je, ljepši u odnosu na Berlin, ali i on ima svoje probleme. Pošto je London država u državi, nema previše izgrađene veze s ostatkom Velike Britanije. Englezi vole tu figurativnu umjetnost, a teme su im gotovo uvijek portreti, pejzaži i neki tipovi ilustracije. David Hockney trenutno je najveći figurativni slikar našeg vremena. Iako je Californija dugo bila njegov dom, već godinama, ako se ne varam, živi i radi u Engleskoj.
Koliko Vam je pomoglo u razumijevanju umjetnosti to što dolazite iz umjetničke porodice? Za one koji ne znaju, otac Omer bio je slikar i arhitekt, a amidža Mersad jedan od najvećih slikara u savremenoj historiji ovih prostora.
– Ja sam se formirao kao slikar u Omerovom ateljeu. On me naučio kako se gleda, kako se crta, kako se boji, kako se ostvaruju geometrijske forme u prostoru, kako treba radu dati osjećaj, ali i fantaziju. To mi je bilo najvažnije. Kada govorimo o amidži Mersadu, amidža Mersad je gigant! Svaki put kada vidite njegovu sliku, nešto novo uočite i nešto novo naučite. Najvažnije je da se lik i djelo Mersada Berbera očuvaju u historiji umjetnosti Bosne i Hercegovine, da se očuva njegov životni rad. On može služiti kao vječna inspiracija za nove naraštaje slikara. Trebaju “sjesti” na leđa giganta i ploviti umjetničkim prostranstvima.
Ako se ne varam, u nekoliko javnih nastupa govorili ste da je Vaša nana Sadika bila ključna figura za početak umjetničke priče porodice Berber. Na koji način?
– Sadika Berber je bila stara vezilja iz Bosanskog Petrovca, koja se 1940-ih preselila u Banju Luku. Pravila je tapiserije od najranijih dana života, a u Domu kulture Banja Luka imala je i svoju školu tapiserije. Mnoge djevojke i žene bi dolazile kod nje da uče, a Omer i Mersad pravili bi skice, crteže koje bi Sadika kasnije „oživljavala“ u formatu tapiserije. Jedna prekrasna Sadikina tapiserija danas se nalazi i u zgradi Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Osim u Banjoj Luci, ona je imala i brojne izložbe u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Sjećam se da sam kao dječak trčkarao na otvorenjima. Umjetnost izrade tapiserija duboko je ukorijenjena u našoj kulturi, ali je šteta što je Sadika Berber u dobroj mjeri zapostavljena. Iako tapiserija u to vrijeme i nije smatrana dovoljno “ozbiljnom” umjetnošću, neosporno je da ona to jeste. S obzirom na to da se umjetnički kontekst promijenio, Sadika Berber bi, da danas stvara, u širim okvirima sigurno bila prepoznata kao vrhunska umjetnica. Trebao bi se neki historičar umjetnosti ili možda student historije umjetnosti pozabaviti umjetnicama u Bosni i Hercegovini iz prošlosti koje nisu pripadale nekim “školama”, koje nisu stvarale nešto što je tada percipirano kao belle art. Imali smo zaista velike žene u umjetnosti!
Godine 2018. u Zadru ste postavili jednu interesantnu izložbu naslovljenu “Pop is not dead”. Tada ste se poigrali sa sitotiskom i pop artom, a u samom naslovu referirali ste se i na popularnu frazu iz punk supkulture. Možete li reći nešto više o ovom projektu i uopće ideji da se poigrate s popularnom kulturom na platnu?
– Moje laičko mišljenje jeste da je punk umro u onom trenutku kada su rekli “Punk is not dead”. Tačnije, punk je umro u onom trenutku kada je postao popularan. Pošto ja nisam čovjek koji ima poštovanje prema pop umjetnicima, koji teško banaliziraju stvari, htio sam se poigrati s konceptom popularne umjetnosti, tj. htio sam je “ubiti”. Ako su uspjeli ubiti punk rečenicom “Punk is not dead”, mislio sam da možda i ja uspijem ubiti pop sloganom „Pop is not dead“. (smijeh) Baza popa su, kao što znamo, poznate ličnosti i poznati brendovi od kojih je u nekom momentu, recimo, Andy Warhol nastojao napraviti ikone, nešto sveto. Ja sam taj koncept nastojao obesmisliti tako što sam u tom pop art stilu prikazao Mimara Sinana, velikog osmanskog arhitektu, potom sam napravio svojevrsni mash up Iggyja Popa i Isusa Krista, preuzimao sam određene likove iz mitologije kao što su Anhiza i Eneja i slično. To je bila jedna mala izložba, ali vrlo zanimljiva.
Onda ne smatrate da treba likovnu umjetnost učiniti popularnom?
– Suština umjetnosti se bazira na iskrenosti i istini. Ne tako davno u Rimu održan je koncert Davida Gilmoura iz Pink Floyda. Svi su otišli, platile karte, kako bi posljednji put vidjeli svoj omiljeni bend na sceni. I bilo je dobro, ali to nije bio koncert Pink Floyda. Tu jesu bila dva ili tri člana, ali nije bilo one istine koja je postojala tih famoznih 1970-ih godina. Normalno je da se izložbe dotjeruju i šminkaju kako bi što više ljudi privukle, ali ako tu nema istine možete ih šminkati do sutra. Babà je biskvitni kolač natopljen u rum koji se danas dosta jede u Napulju. Upravo u Napulju vole reći da možete u govno staviti koliko god hoćete ruma, ali nikada neće biti babà. Dakle, supstanca, unutrašnjost je ključ, a ne forma, vanjština.
Koliko je onda danas ruma u govnima?
– Dosta! Mada je to uredu, tako mora biti. Ne možemo živjeti u utopijskom društvu u kojem su svi savršeni umjetnici. Uvijek je bilo velikih umjetnika, ali i onih koji se samo tako predstavljaju ili koje samo tako predstavljaju. Ako je neko umjetnik koji radi na nečemu i pogriješi, nije problem. I ja sam dosta učio na svojim greškama. Preko grešaka se uče nove stvari. Međutim, problem je kada se greške počinju normirati.
Vraćate li se uskoro u Bosnu i Hercegovinu s novim projektima?
– Aleksandra Hemona sam upoznao prošle godine, a posljednjih nekoliko mjeseci radim na jednom videu za njega. Osim što je pisac, on je i muzičar, tj. ima vlastiti electronic music projekt Cielo Hemon. Krajem ove ili početkom iduće godine on će objaviti novi studijski album, a za jednu od pjesama radim spot, crtanu animaciju od otprilike 4.000 crteža. Krajem jula sam počeo raditi na tome, a završio sam tek prije nekoliko dana. Ako ne dođe do nekakvih nepredviđenih situacija, prezentacija tog videa trebala bi biti upriličena u augustu u Sarajevu.
Imate li danas ikakvu vezu s rodnom Banja Lukom? Da li Vam je ikada kroz glavu prostrujala misao o definitivnom povratku u rodno mjesto?
– Niti malo! (smijeh) Vjerovali ili ne, od mog odlaska iz Banje Luke samo sam jednom bio tamo i to samo jedno popodne. Razvio sam nekakvo čudno osjećanje prema tom kraju. Da li je to zbog savremene historije Banje Luke, tih 1990-ih godina? Vjerujem da jeste. Ostalo je tamo nekih mojih prijatelja iz djetinjstva koje bih volio vidjeti i družiti se s njima.
Tuzlanska Republika
