U martu 1986. godine Sejjid Ali Khamenei, koji će tri godine kasnije postati iranski vrhovni vođa, održao je govor na velikoj konferenciji u Teheranu o indijskom pjesniku i filozofu Muhammadu Iqbalu.
Iqbal je živio u Britanskoj Indiji i bio je aktivno uključen u politiku te zemlje. Umro je 1938. godine i nikada nije posjetio Iran.
Ali Khamenei je svojoj publici kazao da je Iqbal bio “blistava iskra koja je saprala tamu dana gušenja i represije iz naših srca (kroz svoje impresije, poeziju, savjete i učenja) i pred našim očima projicirala svijetlu sliku budućnosti”.
Opisujući sebe kao nekoga “ko je godinama bio sljedbenik Iqbala i emocionalno živio u njegovom društvu”, Khamenei je insistirao na tome da ovaj pjesnik “pripada ovoj naciji”.
– Iqbal, čije je srce bolovalo gledajući kako muslimanski narod gubi svoju ljudsku i islamsku ličnost – rekao je Khamenei, da je doživio posjetu Iranu nakon Islamske revolucije, “mogao je vidjeti naciju koja stoji na vlastitim nogama, prožetu bogatim islamskim duhom”.
Vrhovni vođa, ubijen ranije ovog mjeseca u američko-izraelskom napadu na Iran, mogao se tako duboko baviti Iqbalovim djelom jer je veliki dio njegovog opusa bio na perzijskom jeziku.
To je bio slučaj uprkos tome što se Iqbal u Južnoj Aziji pamti gotovo isključivo po svojoj poeziji na urdu jeziku.
Od početka trenutnog rata u Iranu, u Indiji i Pakistanu ponovno je poraslo interesovanje za duboke kulturne veze Irana s potkontinentom.
Širom Pakistana izbili su masovni protesti protiv američko-izraelskog rata, i to ne samo među šiitskim muslimanima koji su Khameneija poštovali kao svog vjerskog vođu.
Pakistanska vlada je brzo kritizirala ubistvo Khameneija, dok Indija – dugogodišnji saveznik Irana – to nije učinila.
Možda kao odgovor na to, ali i na snažne veze indijske vlade s Izraelom, protekle sedmice se u indijskim nacionalnim medijima pojavio niz članaka koji ističu duboko zajedničko naslijeđe ove zemlje s Iranom.
Zajednička historija
Ova zajednička baština je na potkontinentu uglavnom zaboravljena. Većina ljudi ne govori perzijski, a škole ga uglavnom ne podučavaju, što je naslijeđe reformi iz perioda britanske vladavine koje su engleski jezik promovirale kao lingua franca na potkontinentu.
U Pakistanu je 1980-ih vlada generala Zia-ul-Haqa započela kampanju zamjene perzijskog vokabulara u urdu jeziku (jeziku nastalom fuzijom perzijskog i hindustanskog) određenim arapskim riječima – stoga je “Allah Hafiz” kao izraz za ispraćaj postao češći od perzijskog “Khuda Hafiz”.
U novije vrijeme u Indiji, hinduistička nacionalistička vlada Narendre Modija nastoji umanjiti, a u mnogim slučajevima i izbrisati, muslimanske aspekte indijske baštine.
Mnogi gradovi su promijenili svoja perzijska i arapska imena u sanskrtska – Mustafabad je 2016. postao Saraswati Nagar, Allahabad je 2018. postao Prayagraj, a Hoshangabad je postao Narmadapuram.
Ipak, postoji dublji način posmatranja zajedničke prošlosti ovih dviju regija.
U narodnoj svijesti na oba mjesta uglavnom nedostaje sjećanje na to da su Iran i potkontinent zapravo bili dio šire regije u kojoj je perzijski jezik igrao ključnu ulogu.
To je ono što je pokojni historičar Shahab Ahmed nazvao “balkansko-bengalskim kompleksom” – ogromnim prostranstvom koje se proteže od Balkana u Evropi, preko današnje Turske, Irana i Srednje Azije, pa sve do Afganistana i većeg dijela Indijskog potkontinenta.
U ranom modernom periodu, ovo područje je obuhvatalo Osmansko Carstvo, Mogulsku Indiju, Timuridsku Srednju Aziju, kao i Safavidsku i Kadžarsku Perziju. Bio je to dom demografske većine svjetskih muslimana.
I kao što je Ahmed napisao u svojoj ključnoj knjizi iz 2015. godine “Šta je islam?”, ono što bismo mogli nazvati “Starim svijetom” islama – to jest, historijski značajna društva muslimana koji govore arapski u Egiptu, Siriji, Palestini, Iraku i Hidžazu – bila su pod osmanskom vlašću i stoga pod direktnim paradigmatskim utjecajem normi balkansko-bengalskog kompleksa.
Unutar dijelova islamskog svijeta u kojima je dominirao perzijski jezik, piše historičar Robert Canfield, “postojala je izvanredna sličnost u kulturi, posebno među elitnim slojevima”.
Bogati i moćni u tim carstvima imali su slične manire i običaje, nosili su slične stilove odjeće i uživali u istoj književnosti i likovnoj umjetnosti.
– Prilikom izgradnje svojih palata, džamija i mauzoleja, vladari su se takmičili za usluge istih velikih zanatlija, umjetnika i učenjaka, čija je izvrsnost povećavala njihov ugled – naveo je.
I kako Ahmed tvrdi, “norme ove balkansko-bengalske elite nisu bile… izolirane u visokom društvu, već su bile dio aktivne ekonomije cirkulacije normi koje su se kretale kroz društvo u cjelini putem aktivnih projekata cirkulacije” – posebno kroz poeziju i muziku.
Perzijski kao islamski jezik
Do 14. stoljeća perzijski je bio najrašireniji jezik administracije u Južnoj Aziji, s obzirom na to da su turski vladari usvojili perzijske dvorske običaje.
Mogulsko Carstvo, koje je nastalo u 16. stoljeću i na svom vrhuncu bilo najbogatija država na svijetu, nadgledalo je vrhunac složene fuzije perzijske i indijske kulture.
Najočitija fizička manifestacija toga je Taj Mahal u Agri, koji je sagradio car Šah Džahan kao spoj perzijskog i lokalnih stilova.
Međutim, ta fuzija uključuje i mogulska jela poput biryanija, haleema i niharija, te umjetnička djela, posebno procvat minijaturnog slikarstva za vrijeme cara Akbara.
Historičar Richard M. Eaton tvrdi da je uključivanje Indije u širi “perzijski svijet” olakšano kozmopolitskom vladajućom ideologijom koju su usvojili muslimanski, hinduistički i drugi vladari, a koja je “prihvatila načelo univerzalne pravde i uvažavala kulturnu raznolikost”.
Akbar je sponzorirao perzijske prijevode hinduističkih epova Mahabharata i Ramayana, koji su utjecali na mogulsku kulturu, dok su perzijsko-sanskrtski rječnici omogućili perzijskoj filozofiji da prodre u hinduističku misao.
Knjiga o bontonu iz 17. stoljeća, koju su proučavale mogulske elite u Indiji, čvrsto je tvrdila da je obrazovan gospodin onaj koji poznaje arapski, perzijski, turski i hindski jezik (koji će kasnije postati poznat kao urdu).
Do tada je Indija, a ne Iran, bila “vjerovatno glavno svjetsko središte za pokroviteljstvo perzijske književnosti i nauke”, prema akademiku i autoru Arthuru Dudneyju.
Do 19. stoljeća u Indiji je napisano više perzijskih rječnika nego u samom Iranu.
Hafizova poezija
Ahmed tvrdi da su centralno mjesto u “konstituiranju paradigme identiteta za muslimane u svijetu balkansko-bengalskog kompleksa” u ranom modernom dobu imali spisi srednjovjekovnog pjesnika Hafiza, koji je živio u Širazu u Iranu.
Prema autoru Leonardu Lewisohnu, perzijska društva u islamskom svijetu bila su “hafizocentrična”. Kako piše: “Do 1950-ih, muslimanska djeca u Iranu, Afganistanu i Indiji prvo su učena da pamte Kur'an, a zatim da Hafizovu poeziju urežu u srce… Od Istanbula do Lahorea, od Perzijskog zaljeva do najudaljenije Transoksanije, već oko pet vijekova ‘Knjiga’ islama – Kur'an – na ovaj je način dijelila počasno mjesto uz Hafizov Divan.”
Popularnost poezije, piše Ahmed, oblikovala je “šire načine razmišljanja i komunikacijski idiom muslimana ovog prostora i vremena”.
Među ključnim karakteristikama većine perzijske poezije, poput Hafizove, bilo je korištenje metafora, dvosmislenosti i dvostrukih značenja – te pozitivno vrednovanje mističnih, a ponekad i heterodoksnih pristupa islamu.
Pad perzijskog jezika
Najtrajniji utjecaj perzijske poezije u Južnoj Aziji ostvaren je kroz sufijski muzički žanr qawwali, koji je i danas veoma popularan.
Veliki pionir qawwalija bio je srednjovjekovni tursko-indijski pjesnik Amir Khusraw, koji je u jednom perzijskom distihu izjavio da muzika, kada je profinjena, može biti kreposna i smislena.
U modernom Pakistanu, Khusrawova perzijska poezija redovno se pjeva u tekijama i svetištima, na privatnim skupovima i sve češće na svadbenim proslavama – iako malo ljudi razumije perzijski jezik.
Pod britanskom vlašću na potkontinentu, upotreba perzijskog jezika u službene svrhe bila je zabranjena, te su prestiž i dominacija jezika u skladu s tim opali.
Ipak, neki od najvećih indijskih pjesnika koristili su ga sve do 20. stoljeća, tako da je Iqbal – kojeg je Khamenei toliko cijenio – više od polovine svoje poezije napisao na perzijskom.
Ahmed piše da je širom Južne Azije perzijski jezik “konačno potisnut nacionalističkim državnim obrazovnim politikama pakistanske, indijske i bangladeške vlade (u Južnoj Aziji se perzijski danas rutinski uči samo u medresama – i to u relativno ograničenom književnom opsegu)”.
U međuvremenu, u Turskoj, nakon pada Osmanskog Carstva, perzijski se prestao učiti u školama u sklopu modernizacijske agende Mustafe Kemala Ataturka.
Ahmed tvrdi da je krajnji rezultat toga “gubitak perzijskog kao transkontinentalnog jezika u ogromnom kompleksu diskursa i stvaranja značenja obrazovanih muslimana od Balkana do Bengala”.
Danas nije izgubljen samo bogati kulturni svijet, već u značajnoj mjeri i samo sjećanje na njega, piše Middle East Eye.
Tuzlanska Republika
