U BAKUU je počela dvotjedna UN-ova klimatska konferencija COP29 na kojoj će biti riječi o tome koliku će podršku zemlje u razvoju dobiti u borbi protiv sve dramatičnijih posljedica klimatskih promjena, piše Deutsche Welle.
“Kao zemlja bogata fosilnim gorivima, branit ćemo pravo ostalih zemalja da iskorištavaju ta goriva i ulažu u njih”, izjavio je predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev na Petersberškom klimatskom dijalogu u Berlinu u travnju ove godine. Time je ovaj državni čelnik dao smjernicu koju bi njegova zemlja mogla slijediti na nadolazećim klimatskim pregovorima.
Dvadeset deveti put okupljaju se šefovi država i vlada gotovo 200 zemalja na UN-ovoj Svjetskoj konferenciji o klimi COP29 kako bi raspravljali o mjerama za bolju zaštitu klime. Voditelj pregovora: domaćin Azerbajdžan.
U godini u kojoj su milijuni ljudi pogođeni sve ekstremnijim klimatskim katastrofama klimatska konferencija se održava u zemlji bogatoj plinom i naftom, koja ima malo interesa da prestane eksploatirati svoja klimatski štetna fosilna goriva. Unatoč velikom potencijalu za obnovljive izvore energije, prihodi od nafte i plina čine 60 posto državnih prihoda Azerbajdžana.
Odakle će doći novac za zaštitu klime?
Međunarodna klimatska konferencija ove godine suočava se s izazovnim zadatkom: državni čelnici moraju odlučiti koliku će financijsku podršku dobiti zemlje u razvoju kako bi se nosile s rastućim posljedicama klimatskih promjena i ostvarile prijelaz na održivije gospodarstvo.
Bogatije zemlje, uključujući SAD, Japan i članice Europske unije, obvezale su se prije nekoliko godina da će od 2020. godišnje osigurati 100 milijardi dolara za podršku zemljama u razvoju u borbi protiv klimatskih promjena. Taj cilj je postignut tek 2022. Značajan dio sredstava ponuđen je u obliku zajmova s visokim kamatama, što je izazvalo oštre kritike i optužbe za neispunjavanje obećanja.
Niklas Höhne iz Instituta New Climate, njemačke nevladine organizacije za klimatsku politiku, procjenjuje da bi se mogao postići dogovor oko iznosa između 200 i 700 milijardi dolara godišnje. “Time bi se ostvarila poštena financijska ravnoteža između bogatih zemalja, koje su doista odgovorne za klimatske promjene, i manje bogatih zemalja, koje najviše pate zbog klimatskih promjena”, kazao je Höhne.
Afričke i druge zemlje u razvoju, uključujući Indiju, već su nekoliko puta zahtijevale godišnju svotu od otprilike jedne bilijarde dolara, što bi predstavljalo deseterostruko povećanje dosadašnje obveze. Industrijalizirane zemlje smatraju taj zahtjev nerealnim. Istovremeno žele da bogate naftne zemlje u Zaljevu i Kina snose dio financijskog tereta.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Pitanje: tko će platiti račun?
Povijesno gledano bogate zemlje su najveći krivci za klimatsku krizu, ali danas je Kina ona koja proizvodi najviše klimatski štetnih plinova. No, u službenim dokumentima ta se svjetska sila još uvijek vodi kao zemlja u razvoju, koja teoretski prima novac za zaštitu klime umjesto da podržava siromašnije zemlje koje gotovo da ne doprinose klimatskoj krizi.
I prošle godine su pregovori održani u državi bogatoj naftom – u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE) koji se također formalno još uvijek vode kao zemlja u razvoju. Oni su siromašnijim zemljama obećali financijsku pomoć u energetskoj tranziciji i obnovi nakon klimatskih katastrofa. Promatrači su ovo doživjeli kao tračak nade da se sada i bogate države u razvoju sve više osjećaju odgovornima.
U UAE-u je međunarodna zajednica prvi put dugoročno dogovorila rješavanje uzroka klimatske krize i postupno napuštanje korištenja ugljena, nafte i plina. Ipak, planet se i dalje zagrijava. Pariškim klimatskim sporazumom 197 zemalja se obvezalo da će ograničiti zagrijavanje Zemlje na 1.5 stupnjeva Celzijevih u usporedbi s predindustrijskim razdobljem, ali taj cilj je još uvijek daleko.
S trenutnom klimatskom politikom znanstvenici očekuju zagrijavanje od 3.2 stupnja do kraja stoljeća.
Nema klimatske zaštite bez smanjenja štetnih emisija
“Postoji ogromna razlika između retorike i stvarnosti kada se tvrdi da se cilja na 1.5°C, a jedna od ključnih zadaća nije ispunjena”, kaže Alden Meyer, vodeći stručnjak pri međunarodnom think tanku E3G, specijaliziranom za američku i međunarodnu klimatsku politiku.
I UAE, Azerbajdžan i sljedeći domaćin UN-ove klimatske konferencije Brazil imaju planove za proširenje proizvodnje fosilnih goriva, objašnjava Meyer. Isti trend vidi se u SAD-u, Kanadi, Norveškoj, Australiji i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Posebno EU inzistira na tome da uz veća sredstva za zemlje u razvoju mora doći i do bolje klimatske zaštite. Članice Pariškog sporazuma sljedeće godine moraju predstaviti nove klimatske ciljeve, ali većina još nema ni nacrt, kaže Höhne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Meyer također očekuje da će na COP-u na dnevnom redu biti i udvostručenje sredstava koja industrijalizirane zemlje izdvajaju za prilagodbu klimatskim promjenama. To bi moglo uključivati sustave ranog upozorenja kod oluja ili poplava, mjere zaštite obale, zelene površine protiv topline u gradovima ili sigurnosne mjere za elektrane u područjima pogođenim olujama ili poplavama.
Tu se radi o iznosu od 40 milijardi godišnje. Dodatno bi se trebao nastaviti razvijati i novi fond za štetu i gubitke.
Prema podacima njemačke zaklade Heinrich Böll koja je bliska Zelenima, samo je devet najvećih katastrofa u zemljama u razvoju 2023. godine prouzročilo 37 milijardi dolara štete.
Rasprava o tome trebaju li se zemlje poput Kine ili država bogatih naftom uključiti u financiranje nastavit će se u Bakuu.
Američki izbori, rat – je li cilj od 1.5 stupnjeva još uvijek dostižan?
Ove godine borba za sredstva dodatno je pooštrena i zbog financijskih problema mnogih država, do kojih je došlo zbog pandemije covida, ekonomske nesigurnosti i rata u Ukrajini, koji je pak doveo do značajnog povećanja vojnih proračuna.
I pobjeda Donalda Trumpa na izborima u SAD-u, najvećem svjetskom gospodarstvu i drugom najvećem proizvođaču klimatski štetnih emisija, utjecat će na pregovore. Ishod izbora zabrinjava one koji se zalažu za bolju klimatsku zaštitu.
Kao predsjednički kandidat Trump je tijekom svog prvog mandata dovodio u pitanje vjerodostojnost znanstvenih spoznaja o klimi, ukinuo niz ekoloških zakona i povukao SAD iz Pariškog klimatskog sporazuma. Najavio je da će, ako dobije drugi mandat, ostati dosljedan svojoj liniji kao predsjednik protiv klimatskih akcija i prioritetno promicati proizvodnju ugljena, nafte i plina.
