“Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju”, rekao je Andreas Schenk.
Upravo ova misao znamenitog zapadnog kaligrafa opisuje atmosferu radnog prostora u kojem se Hazim Numanagić posvećuje Božijem govoru na jedan poseban način: lijepim pisanjem lijepih riječi na arapskom pismu. Hazim je pojavom korpulentan, a govor, duša i pokreti su blagi. On 25 godina u svojoj radnji, nazvanoj “Husni hatt” (u prijevodu lijepo pisanje), u sarajevskoj Despića ulici kod Hotela Evropa, po istilahu, mirnim i sigurnim pokretima ispisuje hadise i ajete iz Posljednje Božije objave. Tako nastaju levhe.
Levha se ne kupuje usput
– Nije ovo što ja radim nešto što se može kupiti usput. Ako čovjek ovo želi onda mora baš namjenski doći, a nije baš ni jeftino kao nešto što možete kupiti tek tako prolazeći – s osmijehom će Hazim na opasku da je radnja “baš zavučena”.
U čemu je tajna ove umjetnosti? Ovaj kaligraf kaže da je to volja, želja i upornost i – ljubav, kao i u svemu ostalom. Također, onaj ko želi da se bavi kaligrafijom mora naučiti i to pismo, i bar malo jezik.
U kaligrafiji je posebno značajno sačuvati lagan a siguran pokret rukom
– S obzirom na činjenicu da se, po našem islamskom vjerovanju, Bog objavljuje riječju, a Bog nema lika, Njegova najopipljivija komponenta jeste – Njegova riječ, Kur'an. Odgovor muslimanske duše na spuštanje Objave je – kaligrafija, način da se ta riječ zapiše na najljepši mogući način – veli Hazim.
Islamska kaligrafija se razvijala kroz stoljeća, pa su tako nastajali i mnogobrojni stilovi arapskog pisma, a osnovnih je šest. Hazim skromno kaže da ih on primjenjuje nekoliko, koliko je njemu bilo moguće da nauči.
A učio je prvo od svog oca Ibrahima. Tokom studija Orijentalistike u Sarajevu nastavio je učiti od najboljeg kaligrafa u bivšoj Jugoslaviji Ešrefa ef. Kovačevića. Tako se uključio u lanac bosanskih prenosilaca kaligrafije: Kovačević je učio od Husejna ef. Rizvića, ovaj od Behaije ef. Sikrića, a on od svoga oca Šakir-ef. Sikirića, koji je Hazimov pradjed po majci.
Kaligrafska virtuoznost
Ešref Kovačević, posljednji prepisivač Kur'ana: Tražio je samo jedno – da njegov prijepis ne bude prodavan, već poklanjan
Od njih je naučio, prije svega, da je u kaligrafiji posebno značajno sačuvati lagan a siguran pokret rukom. Rahmetli Ešref ef. Kovačević je pričao Numanagiću za nekog kaligrafa koji ni u WC vodu nije nosio, nego je to drugi činio umjesto njega, a sve da ne bi umorio ruku.
– Ruka mora biti lagahna, smirena, pogotovo kada pišete nešto sitno ili radite prepise Kur'ana – kaže Hazim.
Prvu izložbu levhi Numanagić je imao 1991. zajedno sa prof. Kovačevićem. A kaligrafske natpise i oslikavanje radio je u Begovoj džamiji u Sarajevu, Sarač-Ismailovoj tekiji u Sarajevu, džamiji u Hrasnici, džamiji u Stocu i još niz drugih islamskih objekata u BiH. Radio je i prepisivanje dijelova Kur'ana, Jevanđelja i Tore na arapskom, hebrejskom, latinskom, grčkom i bosančicom.
„…Što je more – da je crn murećep…“
Očigledno je da je ovo što ovaj vrsni kaligraf radi – umjetnost, a službeno, kaligrafija je u Sarajevu svrstana u kategoriju starih zanata. On to ovako objašnjava:
– Kada sam otvarao radnju, morao sam se negdje svrstati. Najlakše mi je bilo da se prijavim u stare zanate. Pa možda i nije neka greška, jer negdje početkom 20. stoljeća razvojem štampe u BiH, gase se posljednje kaligrafske radionice. Na Čaršiji ima ulica Mudželiti, u kojoj su nekada radili kaligrafi i knjigovesci.
Na ovom mjestu je potrebno naglasiti da je posebna briga svakog zanatlije ili umjetničkog zanatlije – ostaviti iza sebe stari zanat živim bar za narednu generaciju. A ovaj kaligraf je to uradio. Sin je već u radnji i kaligrafija u Sarajevu nakon Hazima Numanagića ne bi trebalo da se ugasi. Vijek ove radnje bit će produžen, a dosadašnjih 26 godina nije malo. Navraćaju većinom domaći kupci, a i turisti, najviše sa Zapada. Zainteresirani su za islamsku kaligrafiju. Među njima ima i katoličkih svećenika koji traže levhe, baš na arapskom. Kažu da ih na njima zanimaju univerzalne poruke, za sve ljude i sva vremena.
Kaligrafije radi zašiljenom trskom koju umače u murećep, neku vrstu tinte, koja se pravi tako što se u čađ doda vezivo, smola ili med. Papir na kojem ispisuje harfove mora posebno obrađivati. Prvo ga boji i daje mu patinu, a onda na papir navlači lak na bazi bjelanceta. Poslije određenog vremena, papir glača i onda može pisati na njemu jer tada ne upija tintu.
Sve to oko pripremanja papira nekada su radili posebni majstori. Danas ih nema pa je Hazim sve naučio sam da radi. No, murećep može kupiti gotov. A onda:
– Kada osmislim kaligrafski zapis, dodam mu neku ornamentiku, koju također učim sam, iako u svijetu postoje majstori samo za to. Majstorstvo kaligrafije je majstorstvo poteza, da se vidi da je to ruka uradila, da to nije nacrtano niti preslikano.
Levha je ponovo našla mjesta u domovima ljudi
On kaže da svaki stil ima stroge norme u pogledu izgleda slova – harfova. Harfovi moraju biti u skladu s određenom debljinom pera, ni manji ni veći, tačno onoliki koliko te norme propisuju. To je prva prepreka za savlađivanje, a to traje godinama za samo jedan stil. I “to je jedna od čari kaligrafije – da nemate potpunu slobodu, ali imate slobodu u komponiranju”.
Numanagić daje za to primjer:
– Imate apstraktnu sliku i istovremeno vrlo preciznu poruku. Uglavnom se koriste univerzalne forme, recimo forma kruga, kvadrata, pravougaonika, jer se sve svodi na to da Bog nema lika. Ali kada se radi o hadisu, dakle riječima Božijeg Poslanika, kada se spominje porodica Nuha, a.s., onda se ona nekada stave u oblik lađe. U kaligrafiji se najviše koriste ajeti i hadisi, ali može se koristiti i poezija, izreke nekih velikih ljudi.
Nesporno je da je islamska kaligrafija od svih u svijetu (zapadne – kršćanske te japanske i kineske) najrazvijenija. Numanagić kaže da je nezahvalno takve stvari upoređivati, ali je to istina. I raduje se što je levha ponovo našla mjesta u domovima ljudi. Podsjeća na vremena kada je svaka kuća imala neku levhu. Danas postoje i takvi koji će radije na zid staviti levhu nego bilo kakvu sliku pa “ako i ne znaju pročitati, odnosno ako ne znaju njenu poruku – sama asocijacija na Božiju riječ, na Poruku dovoljna je da ima svoje značenje unutar tog prostora”.
Tuzlanska Republika
