IZGLEDA da Mars ima mnogo veći učinak na Zemlju nego što smo mislili, odnosno da može utjecati i na cikluse u našim oceanima. Prema novoj analizi dubokomorskih geoloških podataka, gravitacijska interakcija između ova dva planeta rezultira cikličkim promjenama u dubokim oceanskim strujama koje se ponavljaju svakih 2.4 milijuna godina.
“Iznenadili smo se kada smo u podacima o dubokomorskim sedimentima pronašli cikluse od 2.4 milijuna godina. Može ih se objasniti samo na jedan način – povezani su s ciklusima interakcija Marsa i Zemlje”, rekla je geologinja Adriana Dutkiewicz sa Sveučilišta Sydney, a prenosi Science Alert.
Veliki astronomski ciklus
Znanstvenici su posljednjih godina identificirali takozvani veliki astronomski ciklus, odnosno obrazac od 2.4 milijuna godina koji je povezan s poravnanjem orbita Zemlje i Marsa.
Mada nema puno izravnih dokaza o ovoj interakciji u geološkom zapisima na Zemlji, ono što smo pronašli ukazuje na to da je vrhunac ovog ciklusa povezan s većim sunčevim zračenjem, kao i toplijom klimom. Treba napomenuti da to nije povezano s klimatskim promjenama kroz koje upravo prolazi naš planet, a koje su uzrokovale ljudske aktivnosti.
Već od prije znamo da drugi planeti mogu utjecati na Zemljinu orbitu oko Sunca, povlačeći je u izduženiji oblik tijekom Milankovićevih ciklusa koji se podudaraju s usponom i padom ledenih doba. No, ti su ciklusi puno češći; događaju se tijekom stotinu tisuća godina, a prvenstveno nastaju zbog interakcije s Jupiterom i Saturnom.
Milutin Milanković je srpski geofizičar i astronom koji je otkrio da su periodične promjene Zemljine putanje i nagiba Zemljine rotacijske osi uzrok dugoročnih klimatskih promjena. Ustanovio je osnovni period od približno 100.000 godina i sekundarne periode od približno 400.000 i 125.000 godina, u kojima nastaju značajne promjene u razinama Sunčeva zračenja.
Odgovor se nalazi u sedeimentima
“Gravitacijska polja planeta u Sunčevom sustavu interferiraju jedno s drugim i ova interakcija, nazvana rezonancijom, mijenja planetarni ekscentricitet; odnosno koliko je njegova orbita kružna”, objasnio je geofizičar Dietmar Müller sa Sveučilišta Sydney.
Milankovićevi ciklusi potvrđeni su 1976. kada su znanstvenici otkrili njihove zapise u sedimentima s dna oceana. No, Dutkiewicz i njezini kolege su u geološkim podacima tražili jedan drugi proces. Pokušali su utvrditi mijenjaju li tijekom toplije klime struje na dnu oceana – postaju li jače ili usporavaju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“Razbijeni” sediment prikazuje brže vrtloge na morskom dnu, dok ravnomjerno nakupljanje sedimenta ukazuje na mirnije uvjete. Analizirali su podatke s 293 znanstvene bušotine diljem svijeta, u kojima su pronašli dokaze o 387 “pukotina” u sedimentu tijekom proteklih 70 milijuna godina.
Modeli su pokazivali drugačije
Kada su prebacili sedimentne neravnine u vremenski period, primijetili u neobičnu grupaciju, odnosno ciklus od 2.4 milijuna godina koji je odgovarao velikom astronomskom ciklusu Zemlje i Marsa.
Dodatno, “pukotine” su se slagale s povijesnim razdobljima toplije klime, uključujući poznati paleocensko-eocenski toplotni maksimum koji se dogodio prije nekih 56 milijuna godina, kada je temperatura Zemlje porasla za do 8 stupnjeva Celzijusa.
Ovo otkriće je iznenadilo znanstvenike jer modeli pokazuju da bi se cirkulacijski sustav odgovoran za Golfsku struju mogao zaustaviti s globalnim zagrijavanjem i da će toplija klima rezultirati manje aktivnim oceanskim dubinama.
“Naši podaci koji obuhvaćaju 65 milijuna godina sugeriraju da topliji oceani imaju snažniju dubinsku cirkulaciju. Ovo će potencijalno spriječiti stagnaciju oceana čak i ako se Sjevernoatlantska meridijanska obrtajuća struja (AMOC) uspori ili potpuno zaustavi”, navodi Dutkiewicz.
Istraživanje naziva Deep-sea hiatus record reveals orbital pacing by 2.4 Myr eccentricity grand cycles objavljeno je u časopisu Nature Communications.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
