Prema turskom popisnom defteru iz 1485. godine, Podgorica je upisana kao selo s 15 domaćinstava i bila je sa svojom okolinom jedna od sedam nahija (Lješanska, Pješivci, Župa Malonšića, Cetinje, Katunska nahija, Riječka i Crmnička). Turkolog Adnan Pepić na osnovu svojih istraživanja zaključuje da na ušću Ribnice u Moraču niti u jednom razdoblju prije dolaska Osmanlija nije postojalo veće naselje niti bilo kakvo utvrđenje. Stoga su neosnovane teze pojedinih “tumača” historije da je na tom mjestu postojao “Nemanjin grad” te da je to rodno mjesto Stefana Nemanje.
Arheološka istraživanja su pokazala da na tom mjestu, osim nalaza keramike iz osmanskog perioda i dalje, nema materijalnih dokaza o nekoj ranijoj upotrebi tog prostora. Tvrđava Depedogen, u narodu poznatija kao Ribnica, podignuta je 360 godina nakon Nemanjinog rođenja.
Prvo tumačenje značenja naziva Tvrđave Depedogen je u prijevodu s turskog: Pod brdom, Pod goricom. Drugo je Amera Zubčevića: “Tepe”/Depe u starijem osmanskom izgovoru znači brdo, uzvišenje i “dögen” – od döğmek = udarati, tući, mljeti… što bi sve zajedno u prenesenom značenju trebalo biti “udarno mjesto” ili “onaj koji tuče” pa bi Depedöğen bilo “brdo koje udara/brani” ili “utvrđenje na brdu koje bije”.
Današnji izgled Tvrđave Depedöğen/Ribnica
Ključna uloga i u zauzimanju Skadra
Građena je od 1474. do 1478. godine, u vrijeme sultana Mehmeda Fatiha II, od kamena s tog prostora s malo morta, a to je pokazatelj osmanskih vojno-inženjerskih standarda tog perioda. Bedemi su bili dugi približno 75 metara, na pojedinim mjestima široki i do tri metra. Temelji dosta plitki: 25 do 50 centimetara. Širina rova ispunjenog vodom bila je sedam, a dužina 50 metara. Dubina do 3,5 metra. Petostrana kula i izbačeni trouglasti dio karakteristični su za rani period upotrebe vatrenog oružja u fortifikacijskoj gradnji. Tvrđava je imala ključnu ulogu u odbrani zauzetih područja i kontroli prometa, kao i u namjeri Osmanlija da zauzmu Skadar udaljen nekih 60 kilometara od tvrđave. Više puta tokom razdoblja vladavine Osmanlija ojačavana je, prepravljana i proširivana. Imala je svoju džamiju, cisternu za vodu, kasarne, kuće za posadu i njihove porodice, magacine za hranu, tamnice, skladišta za municiju.
Depedogen je bio velika vojna utvrda sa pomoćnim kulama i ušančenim garnizonima duž Zete, Ribnice i Cijevne te prema Kučima, Piperima, Bjelopavlićima i Lješkopolju. Tvrđava je imala i pokretni drveni most koji je vodio do Morače. Bio je to jak fortifikacijski objekt u doba prelaza iz hladnog u vatreno naoružanje tokom četiri stoljeća osmanske vladavine.
O tome govori i čuveni putopisac Evlija Čelebija koji je posjetio Depedogen 1662. godine te zapisao da je izgrađena iste godine kada je osmanska vojska zauzela Skadar radi zaštite od “arnautske eškije i pokvarenih Mlečana”. Naveo je i to da unutar tvrđave ima 300 uskih kuća a da je posadu činilo 700 ljudi, na čijem čelu je dizdar.
Međutim, historičari vjeruju da je tako veliki broj posade u momentu Čelebijine posjete tvrđavi bio zbog velikih borbi s Mlecima u Kandijskom ratu koji je trajao između 1645. i 1669. godine. Dok se u nekim drugim historijskim dokumentima pominje da je njihov broj u tvrđavi pilično manji pa je, naprimjer, u vrijeme Sulejmana Kanunija/Zakonodavca bilo svega njih 36.
Depedogen nije Nemanjin grad (Foto: Pobjeda – Ivana Božović)
Umjereno kretanje prihvatanja islama
U turskim defterima za Skadarski sandžak 1485. godine zapisano je: “Selo Podgorica. To je varoš tvrđave Depedogen“. Podgorica je tada imala i kadiju. Podgorica se u razdoblju od kraja 15. do kraja 16. stoljeća intenzivno razvijala. I dalje je u defterima bila selo, u početku sa 40 hrišćanskih kuća s kraja 15, do 317 hrišćanskih kuća s kraja 16. stoljeća.
Adnan Pepić piše “Ako se uzme u obzir da muslimanskih kuća u početku nije bilo, a da ih je u prvoj polovini 16. stoljeća bilo upisano 21, dok je krajem istog stoljeća upisano 94, govori da je proces prihvatanja islama započeo i da se umjereno kretao. Historijski dokumenti, ujedno, pokazuju da se kroz vijekove u gradu uvijek nalazi značajan broj hrišćana i da su bili brojniji od muslimana, što ukazuje na tolerantan odnos vlasti”.
Sait Š. Šabotić navodi da je pragmatična politika osmanskog dvora i dovođenje na čelo Crnogorskog sandžaka Skender-bega Crnojevića također uticalo na porast stanovništva. “Prema jednom pouzdanom podatku iz prve polovine XI vijeka u Podgorici su živjela 164 domaćinstva i 10 neženja (mūccered) od čega je 21 domaćinstvo bilo muslimansko, a 143 hrišćanska (…) Podaci s kraja 16. vijeka govore da je u Podgorici bilo upisano 317 kuća (hane) sa 27 neženja. (…) Razvitak Podgorice je nastavljen i u narednom periodu, a on je primjetan ne samo u geografskom, već i u infrastrukturnom pogledu. Veliki broj izgrađenih objekata poput mostova, hamama, hanova i česama, jasno svjedoči o tome”, piše Šabotić.
Tuzlanska Republika
