Postoje mjesta koja žive od svoje historije i mjesta koja žive uprkos njoj. Počitelj pripada ovoj drugoj grupi. Kameni gradić nad Neretvom, sa svojim kulama, bedemima i vijugavim stepenicama, odavno je izgubio onu ulogu zbog koje je nastao. Nema više vojske koja čuva granice, niti administracije koja upravlja dolinom. Ipak, Počitelj je ostao.
Tokom manifestacija poput Trešnjeve nedjelje njegove uske kaldrme ponovo ispune ljudi, razgovori i žamor. Počitelj ponovo postane mjesto susreta, gotovo centar svijeta. No, čim se pozornice ugase, a posjetioci odu, ostaje pitanje: šta danas zaista održava život u ovom drevnom gradu?
Odgovor se krije u umjetnosti.
Počitelj je kroz stoljeća bio vojna tvrđava i važna strateška tačka. Pretpostavlja se da ga je utemeljio bosanski kralj Tvrtko I, a njegov značaj dodatno su oblikovali austrougarski i osmanski vladari. Grad nije nastao da bude razglednica, iako na fotografijama upravo tako izgleda. Građen je da štiti, kontroliše i nadzire dolinu Neretve. Njegova ljepota bila je posljedica funkcije, a ne cilj.
Paradoksalno, upravo je gubitak te funkcije spasio Počitelj. Nakon dolaska Austro-Ugarske 1878. godine grad je ostao po strani velikih razvojnih i industrijskih tokova. Dok su drugi gradovi mijenjali lice pod pritiskom modernizacije, Počitelj je ostao gotovo netaknut. Njegovi bedemi, kuće i kamene staze sačuvali su autentičnost koja ga danas čini jednim od najprepoznatljivijih historijskih ambijenata u Bosni i Hercegovini.
Nova svrha grada rodila se sredinom prošlog stoljeća. Napušteni kompleks Kuće Gavrankapetanovića 1964. godine pretvoren je u Umjetničku koloniju Počitelj, zahvaljujući viziji arhitekte Džemala Čelića i umjetnika Hakije Kulenovića i Ive Šeremeta. Od tada su kroz Počitelj prolazile generacije slikara, književnika, filmskih autora, historičara umjetnosti i kulturnih radnika iz cijelog svijeta.
Posebna svjetlost Hercegovine, spoj osmanske arhitekture i mediteranskog pejzaža, postali su neiscrpan izvor inspiracije. Umjetnici su dolazili i odlazili, ali su za sobom ostavljali djela koja su ovom gradu davala novi smisao. Počitelj više nije branio granice država. Postao je mjesto koje čuva ideje, sjećanja i ljepotu.
Upravo zato nije slučajno što se posljednjih godina među najglasnijim zagovornicima zaštite Počitelja nalazi i maestro Safet Zec. Njegova dugogodišnja borba za očuvanje ovog prostora podsjeća da kulturno naslijeđe nije samo pitanje prošlosti, nego i odgovornosti prema budućnosti. Jer Počitelj nije spomenik koji treba zaključati iza stakla. On je živi prostor koji traži ljude, stvaraoce i novu energiju.
Možda je najveća tajna Počitelja upravo u osjećaju da vrijeme ovdje ne prolazi na isti način kao bilo gdj drugo. Dok se penjete njegovim kamenim stepenicama, ne prelazite samo put od donje kapije do kule. Svaki korak vodi kroz različite slojeve historije, kroz stoljeća koja su ostala sačuvana u kamenu.
Zbog toga Počitelj nije samo muzej na otvorenom. On je rijetko mjesto u kojem prošlost nije odvojena od sadašnjosti. Ona živi zajedno s njom.
A dok god se u njegovim ateljeima budu stvarale slike, pisale priče i vodili razgovori o umjetnosti, Počitelj neće biti samo uspomena na neka davna vremena. Bit će grad koji, uprkos tišini, i dalje živi.
Tuzlanska Republika
