Kultna beogradska rock ‘n’ roll mašina Partibrejkersi, jedan od najznačajnijih regionalnih bendova, nastupit će u sarajevskom Domu mladih u subotu, 24. maja, u 21 sat. Ove godine Partibrejkersi obilježavaju 40 godina od izlaska prvog albuma “Partibrejkers”, koji je svjetlo dana ugledao 1985. godine, inače studijskog materijala koji je značajno utjecao na domaću rock muziku. Ovaj album, koji nije niti jedne jedine sekunde pretenciozan ili kompromisan, postao je znak originalnosti i buntovništva. Zoran Kostić Cane, uz gitaristu Nebojšu Antonijevića Antona lider grupe, osim naslova s ove vrhunske ploče, spremio je playlistu najvećih hitova za sarajevsku publiku koja će, u to nema sumnje, uživati u subotnjem high voltage rock ‘n’ roll spektaklu.
Uoči samog nastupa, Zoran Kostić Cane za Stav govori šta sarajevska publika može očekivati od kolega mu iz benda i njega, priča o djelovanju Partibrejkersa koje traje više od četiri decenije, o aktuelnoj situaciji u Srbiji i globalno u svijetu, ali i o njegovoj lirici.
Isto tako, svoje sjećanje vratio je i u ne tako mile devedesete, vrijeme kada je s Milanom Mladenovićem i Srđanom Gojkovićem Giletom osnovao antiratnu supergrupu Rimtutituki, koju mnoge Sarajlije još uvijek pamte.
Valja istaći i to da cijena ulaznice za koncert Partibrejkersa iznosi 20 KM i može se kupiti u biletarnici na platou Skenderije te online na event.ba.
FOTO: Tiliyen Mucik
Partibrejkersi su rock ‘n’ roll grupa koja već 43 godine svira. Šta je ono što vas sve ove decenije tjera naprijed, šta je ono što vam daje snagu?
– Tako je, sviramo 43 godine, ali ne u kontinuitetu. Za te 43 godine Partibrejkersi bi ponekad i zamri, baš kao rijeke ponornice koje teku, negdje uđu u zemlju i više ih ne bude, a onda se opet pojave na drugom mjestu. Ipak su to 43 godine, puno je to vremena. Mi smo rasli, mijenjali se, a Partibrejkersi su bili tu da nam pomognu u izgradnji identiteta, u formiranju naših misli i osjećaja. Dok smo Anton i ja živi, bit će i Partibrejkersa.
Partibrejkersi su moj život, nešto meni drago, oni mene predstavljaju u boljem svjetlu. Partibrejkersima pomažemo zajednici u kojoj živimo, u lokalu i globalu. Muzika koju mi sviramo prihvaćena je na svim stranama, ljudi je vole. Naša muzika je mehlem za sve one ranjene od života. Mi smo tu da ljudima kažemo da je to uredu, da je normalno da ponekad i boli jer bol pokazuje da si živ, da nisi umro u ovom potrošačkom materijalističkom društvu korporativnog usmjerenja koje svako stanovništvo mijenja.
Kada ste pjevali i svirali s Urbanom gerilom, Vašim tinejdžerskim sastavom, da li ste ikada razmišljali o tome da ćete istu stvar raditi i 2025. godine? Jeste li i tada imali jasan krajnji cilj, jasnu misiju, ili Vas je naprosto život ostavio na putu muzike?
– Nisam ja ništa svjesno odredio, posebno ne to koliko će šta da traje. To te uzme, diže te i spušta. S nepunih 19 godina, kao klinac, napisao sam “Hiljadu godina”. Kada si mlad, misliš da ti je sve jasno. Tek kasnije provališ da nemaš pojma. Mladost je nagon za životom, želja da se taj život primi punih pluća, da se učestvuje u njemu i daju odgovori na neka bitna pitanja. Mi često nismo bili kvalificirani za to, kao što možda nismo ni sada. Život često postavlja pitanja, a za davanje odgovora treba dobro da promisliš. Velika je stvar raditi ono što voliš, što je dio tebe, tvoj životni poziv i životni stav. Velika je stvar da te to hrani. Veliki postatak ljudi s mržnjom ide na posao, moraju da glume pred poslodavcima da su OK kako bi prehranili svoje porodice. Svega im je preko glave. To je tako u svijetu, ali i na našim prostorima, među ljudima koji se dobro razumiju.
Ove godine slavi se 40. rođendan albuma prvijenca Vaše grupe – “Partibrejkers”, koji je objavljen 1985. godine. Taj materijal je, kao što znamo, aktuelan i dan-danas. Kako je to moguće? U čemu je fol?
– To je prva ploča koja je predstavljala jezik svakidašnjice, koja se sporazumijeva s ljudima. Album “Partibrejkers” nije forma rock ‘n’ rolla, to je suština. Ta je ploča rodila mnoge bendove. Pitajte Gorana Bareta šta mu znači to izdanje. “Partibrejkers” je pokazao da treba biti istinit i samo svoj, to je želja za svojim identitetom, životom, slobodom i puno ljubavi.
FOTO: Tiliyen Mucik
U subotu, 24. maja, nastupate u sarajevskom Domu mladih. Šta je ono što sarajevska publika može očekivati od svojih rock ‘n’ roll junaka?
– Puno energije, puno emocije. Za početak mislim da je to sasvim dovoljno. Svirat ćemo i neke stvari koje nismo svirali prošli put kada smo bili u Sarajevu. Dom mladih ostaje mlad, a mi smo sve stariji. Dođite, bit će fenomenalno!
Zoran Kostić Cane i Sarajevo imaju neku posebnu vezu. Bili ste dio antiratnog superprojekta Rimtutituki, koji je nastao s 1991. na 1992. godinu, kada je već ratni horor počeo razvijati svoju radnju. Osim Vas, članovi grupe su, između ostalog, bili i Milan Mladenović iz EKV-a te Srđan Gojković Gile iz Električnog orgazma. Izdali ste i singl “Slušaj ‘vamo” čija je temeljna poruka bila “Mir, brate, mir”. Tu pjesmu su i Sarajlije sklone alternativi tokom rata uzele kao svoju himnu.
– U refrenu “Mir, brate, mir” je sve. Stariji žrtvuju mlađe za neke svoje ciljeve. Zamisli da odjedanput ne možeš raširiti krila, ne možeš poletjeti i otkriti ljepote svijeta. Ludilo! A ti sam sa sobom u tom vremenu više ne znaš šta bi… Ti si nasukan… Onda smo nas osmerica – Borko Petrović, Goran Čavajda, Ljubomir Jovanović, Milan Mladenović, Nebojša Antonijević, Srđan Gojković, Zoran Radomirović i ja – napravili tu pjesmu “Slušaj ‘vamo” i to je to.
Da li zaista “ispod šlema mozga nema”?
– Da ti kažem, čovjek tek sada nosi šljem. Naređenje savjesti nema. Ispunjenje zadatka postaje imperativ. Ljudi kada dođu na posao moraju biti optimalni i moraju kriti šta u njima vrije. Tako ljudi postaju visoke potpetice koje gaze po kaldrmi. Oduzeto je pravo da se osjećaš zdravo, da se osjećaš prirodno. Stalno ti po mozgu čačkaju i dušu pljačkaju. Mnoge stvari su proglašene kao slabost i zabranjene su ne toliko direktno koliko indirektno. Ljudi uvijek nose šljem!
Interesantno je da ste tih mračnih 1990-ih imali priliku upoznati Johnnyja Deppa i Jima Jarmuscha. Čak ste i zasvirali s njima na nastupu u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Kakva Vas sjećanja vežu za te događaje? Pošto je Johnny Depp u nekoliko navrata dolazio u Srbiju, jeste i Vi imali susret s ovom holivudskom zvijezdom?
– Vjerovatno je Emir Kusturica govorio Johnnyju Deppu i Jimu Jarmuschu o ljudima koji nose baklju rock ‘n’ rolla na brdovitom Balkanu i zauzimaju stranu slobode. Ta svirka se desila jedne večeri u februaru 1992. godine u SKC-u. Kasnije se nisam vidio s njima, mi furamo dalje. Lijepo je to sve bilo, postoje i snimci, velika gužva, ali to je trenutak u vremenu. Rat je u tom vremenskom periodu već počeo, ljudi nisu imali gdje tako da smo se svi zbili u SKC. Ista priča pričala se i s bendom Rimtutituki kada smo svirali na kamionu koji se kreće kroz Beograd. Desetine hiljada ljudi su nas pratile. Znate, borba za slobodu nema odobrenje od vlasti.
Rock ‘n’ roll nije samo muzika, to je jedan širi socio-umjetnički okvir kojem je zadatak da bude i društveni korektiv, barem da ukaže na društvene devijacije. Iako direktno ne tumačite političke fenomene, ipak ukazujete na probleme s kojima se srbijansko društvo susreće?
– Ne bih ja puno o politici jer sam ja samo pjevač rock ‘n’ roll benda. Politika je kaljuža, rat je kaljuža, vlast nad ljudima je kaljuža. Sve to povezuje jedna stvar – novac. Nije bitno da li si ti musliman, ja pravoslavac ili on katolik, nije bitno da li si ti Bošnjak, ja Srbin ili on Hrvat, bitna je lova, pljačka. Zašto je vjera u Boga potrebna?! Ona je svjetlo u našoj prirodi koja je mračna i krvava. Nažalost, čovjek otima, grabi.
Jesu li studenti posljednja linija odbrane “prave” Srbije?
– Nismo mi siromašni što nemamo ništa, mi smo siromašni jer smo prije svega nekulturni. Nije kulturan čovjek koji sluša operete ili ide u pozorište, to je čovjek koji je u nekom redu, skladu i harmoniji općeg života, koji ostavlja nešto dobro iza sebe. Međutim, to kod nas ne ide. Teški smo sami sebi. Uvijek je bilo da bolji smetaju lošijem. To je tako… Onda nam dolazi moda sa Zapada, neke stvari koje su protiv našeg bića. Ipak smo mi dinaroidi, a hoće od nas da naprave euroide. Što se tiče studenata i svega što se u ovim momentima dešava, mogu reći samo jedno – pravda je neuništiva. To je krv koja budi biće koje odumire ne samo u Srbiji, već bilo gdje. Nema pravde, nema slobode, ljudi su svugdje ugnjeteni. A trebalo je da bude: “Smrt fašizmu, sloboda čovjeku.”
Prošle godine predstavili ste i svoj književni prvijenac – zbirku pjesama “Ukrštene reči”. Kao što je neposredno nakon izlaska ovog djela iz štampe naglašeno, ova knjiga nema korelaciju s Vašim rock ‘n’ roll opusom. Tu je samostalno. Otkad Cane piše poeziju i šta poručuje svojom lirikom?
– Od malih nogu pišem pjesme. Kada je došao đavolji koronavirus, samo sam, imajući vremena, upario sve te stihove koji leže kako bih napravio male zajednice duha koje se zovu pjesme. Moja generacija, generacija iz prošlog vijeka koja je prešla 50. godinu života, koja drugačije poima prostor i vrijeme, ima šta da kaže.
Uspio sam skupiti 147 pjesama koje su objavljene u “Ukrštenim rečima”. Svim stihovima sam našao put da se prepoznaju u drugim stihovima i da naprave pjesmu. To je moje obraćanje jednom čovjeku i čovječanstvu, pa ko voli neka izvoli. Naravno, sve riječi koje mi koristimo nisu naše, one su i prije rečene. Mi smo samo provodnici. Ako možemo u toku svog života biti od koristi drugima, to moramo i biti. Uvijek je: “Mir, brate, mir.”
Čim pišete liriku, vjerujemo da radite i na novom materijalu za Partibrejkerse. Ulazite li uskoro u studio?
– Novi materijal Partibrejkersa je tu, čeka samo da se mi međusobno okrenemo jedan drugome. Ako bude kako treba, vrijedi čekati. Bit će super ploča!
Tuzlanska Republika
