Na raskrsnici Ulice nezavisnosti i Ulice Damask nalazi se Beit Beirut, muzej koji je postojano sačuvan dijelom u svom izvornom arhitektonskom obliku, a dijelom oblikovan restauratorskim radovima neophodnim nakon građanskog rata u Libanu koji je trajao od 1975. do 1990. godine.
Prvobitno stambena zgrada poznata kao zgrada Barakat ili Žuta kuća, kasnije je postala strateško uporište snajperista koji su nadgledali raskrsnicu na tadašnjoj Zelenoj liniji tokom sukoba.
Zgrada, nekadašnji svjedok rata, danas je muzejski prostor u kojem ljudi dijele svoje priče, dok ih drugi dolaze doživjeti.
Trenutno Beit Beirut ugošćuje “Hkeeli Ya Jnoub”, zajedničku izložbu umjetnika iz južnog Libana. Inicijativa je prvobitno započela jednostavno kao “Hkeeli”, što znači “reci mi”, u aprilu 2025. godine povodom sjećanja na građanski rat kao poziv na razgovore o prošlosti.
Međutim, usred razornog izraelskog bombardovanja i općeg uništenja širom južnog Libana, inicijativa se fokusirala na jug i njegove pripovjedače.
Foto: Rita Kabalan/Middle East Eye
Sama: “Slavimo ono što je ostalo”
Sama Beydoun, fotografkinja i umjetnica iz Bint Jbeila, mjesta gdje su čitave četvrti sravnjene sa zemljom, za Middle East Eye kaže da je izložba postavljena prilično brzo.
– Izložbu smo pripremili za dvije sedmice, možda malo duže. Znala sam da želim govoriti o selu i kući, ali sam istovremeno bila frustrirana pomisli na to koliko je malo fotografija ostalo.
Izložba u Beit Beirutu otvara se jednom od Saminih fotografija postavljenih u izlogu na ulazu, koja na prvi pogled podsjeća na mrlju boje limete. Tek kada se približite, otkrivate da je riječ o pejzažu. Nekoliko drugih fotografija u seriji dijeli isti ton.
To je bio drugi od tri Samina pokušaja da dokumentira svoje selo filmskom kamerom koju joj je poklonio daidža (ili amidža). Svaka rolna filma bila je eksperiment. U početku je te slike doživljavala kao neuspjele pokušaje, ali joj se kasnije pogled na njih promijenio.
– Nisam ih pokazivala onakvima kakve jesu sve dok nisu postale sve što imam. Promijenila sam način na koji ih posmatram – rekla je.
Beydounin prvi pokušaj bio je 2023. godine, prije ratova koji će kasnije opustošiti jug zemlje. Željela je snimiti svoje selo u crno-bijeloj tehnici. Snimila je nekoliko kadrova kuće svoje nane i dede prije nego što je krenula dalje, ali se baterija iznenada ispraznila.
Drugi pokušaj, 2024. godine, desio se u periodu između sukoba. Kasnije je otkrila da je filmu istekao rok trajanja, što je rezultiralo limeta-zelenim tonovima koji su preplavili slike njenog dede, stabla limuna i umivaonika u kupatilu.
Treći i posljednji put kada je Beydoun fotografirala u Bint Jbeilu, imala je predosjećaj da bi to mogao biti posljednji put zadugo.
Fotografirala je selo, kuću i posjetu dedovom mezaru. On je umro od starosti u Bejrutu, boraveći u kući njenih roditelja nakon bombardovanja juga, i nikada više nije vidio Bint Jbeil.
– Sjećam se da sam bila na groblju i vidjela koliko se proširilo otkako je moj drugi dedo umro. Smrt je bila opipljiva, a gubitak utjelovljen. Ali kada sam otišla razviti film, on je bio prazan – rekla je.
“Fotografija odbijena”, pisalo je u uvodu njene izložbe, misleći na rolnu filma. Iako to nije bilo lako prihvatiti, Beydoun se na kraju pomirila s tim.
– Rolna filma predstavljala je prazninu ili pokušaj kontrole kojoj se treba predati. Ovo je dio te predaje onome što je ostalo i slavljenja toga onakvim kakvo jeste. To je projekt koji se odnosi na interakciju s medijem, priznanje da je život veći od pukog bilježenja trenutka.
Beydoun vidi “praznine” kao dio priče.
– Mnogo je ljudi koji priči pristupaju drugačije i svi zaslužuju prostor. Volim ono što su uradili s ovom zgradom i slobodu koju smo imali da zauzmemo ovaj prostor. Postoji nešto lijepo u slici zauzimanja prostora u trenucima kada ga gubite – rekla je.
Foto: Rita Kabalan/Middle East Eye
Rawan: “Povratak na mjesto koje me oblikovalo”
U septembru 2018. Rawan Mazeh, dokumentarna fotografkinja i umjetnica iz Baricha na jugu Libana, održala je samostalnu izložbu u Gemmayzeu pod nazivom “Na njihovom mjestu”.
Izložba je bila posvećena žrtvama izraelskih ratova iz 1996. i 2006. godine, kao i zemljištu zagađenom izraelskim kasetnim bombama bačenim samo nekoliko dana prije primirja 2006. godine. Kao i većina njenih radova, izložba se fokusira na nasilje koje traje dugo nakon zvaničnog prestanka sukoba i oslobođenja juga 2000. godine.
Mazeh je putem te izložbe upoznala Muhammada Saeeda, koji je podijelio priču o svojim roditeljima: starijem paru u šezdesetim godinama koji su 1998. bili zarobljeni u zloglasnom izraelskom zatvoru Khiam pod optužbom da su pružali otpor okupaciji.
Tamo su Hassan Saeed i Abda Malkani, najstariji par u zatvoru, preživjeli mučenje i samicu, što je trajno narušilo njihovo zdravlje i doprinijelo njihovoj smrti.
Mazeh je 2019. godine dokumentirala njihovu priču. Rad je sada izložen na prvom spratu Beit Beiruta, a sadrži Muhammadove fotografije, porodični dom i pisma koja je razmjenjivao s majkom Abdom uz pomoć Crvenog križa. Izraelske vlasti su cenzurirale ta pisma, zatamnjujući dijelove teksta.
Mazeh koristi bijeli akril na fotografijama dnevnog boravka i komode, stvarajući osjećaj distance bez narušavanja intimnosti. Kuća u Al-Qusayru, gdje su fotografije nastale, u međuvremenu je uništena.
– Fotografija postaje način otpora brisanju i stvaranja arhive za budućnost. Važno je da sami pričamo svoje priče. Ne radi se o nametanju jedne istine, već o govoru iz ličnog iskustva i očuvanju sjećanja koja bi inače nestala. Moj rad dolazi iz osjećaja pripadnosti. Ja se vraćam mjestu koje me oblikovalo – rekla je Mazeh.
Na pitanje o trenutku održavanja izložbe, Mazeh objašnjava: “Bilo je teško i neophodno. Teško, jer rat nije prošlost o kojoj mogu razmišljati s distance – mi smo još uvijek u ratu. Ljudi su raseljeni, sela uništena. Čak sam izgubila i jednu od osoba koje su mi bile najbliže. Ali upravo to je učinilo izložbu hitnom. Čekanje da se rat završi značilo bi čekanje ‘pravog trenutka’, a mislim da taj trenutak ne postoji.”
Foto: Rita Kabalan/Middle East Eye
“Tampon zona”: Mediji su saučesnici
U filmu Farrah Berrou “Buffer Zone” (Tampon zona), gledaoci ne ulaze samo u lični prostor umjetnice, već ga vide njenim očima. Videozapisi snimljeni telefonom – od branja maslina s ocem do prvog povratka u Kfarkelu, pogranični grad razoren bombardovanjem – čine osnovu filma fokusiranog na putovanje iz februara 2025. godine.
– Snimanje filma postalo je egzistencijalna misija nakon što sam vidjela nivo “preuređenja” koje su Izraelci proveli u selu. Mjesecima sam živjela u tim snimcima, pokušavajući shvatiti kako sve što gledam više ne postoji. Film je postao dokaz uništenja, ali i prkos tom uništenju – rekla je Berrou.
U Beit Beirutu, film se prikazuje u ambijentu uređenog dnevnog boravka: kauč, televizor, uokvirene porodične fotografije, knjige i šoljica za kahvu pored “Katol” spirale protiv komaraca. Gledaoci film prate putem slušalica, slušajući glas umjetnice.
Film nudi intiman uvid u život na jugu. Bol se osjeća u tišini između udaha, u zbunjenosti dok traži lokaciju porodične kuće usred ruševina, te u kratkom kadru bubamare koja podsjeća na preživljavanje.
Tokom projekcije u julu, na pitanje šta bi ponijela iz kuće da može, odgovorila je da je to kuća u cjelini, ali i drveće: “Stablo se ne može zamijeniti novim. Ono zahtijeva vrijeme i brigu, ono je starije od nas.”
Film “Buffer Zone” prikazan je širom svijeta i poslužio je za prikupljanje sredstava za pomoć raseljenima.
– Izraelci su sravnili naša sela, a mnogi mediji su saučesnici u “peglanju” naših priča. Kada preuzmemo odgovornost za to kako se naša historija predstavlja, tada utječemo na to kako će se ona pamtiti – zaključila je Berrou.
Izložba “Hkeeli Ya Jnoub” ostaje otvorena do 26. jula.
Tuzlanska Republika
