Slikala je ono što je vidjela oko sebe

Vodeći likovni kritičari slikaricu Micu Todorović stavljaju u same vrhove bosanskohercegovačkog slikarstva.

Rođena je u Sarajevu 1897. godine (kao drugo dijete od oca Petra Todorovića iz okoline Pančeva i majke Jelke iz stare bosanske građanske porodice Savić) upisana je pod imenom Mileva u maticu rođenih Srpske pravoslavne crkve.

Otac je u Bosnu doselio kao austrougarski činovnik, kotarski predstojnik.

Nakon završetka Više djevojačke škole u Sarajevu nije znala kako da se odluči između dviju podjednako velikih ljubavi – književnosti i slikarstva. Na odluku da izabere slikarstvo utjecalo je najviše prijateljstvo sa slikarom Romanom Petrovićem, koji je tih godina završio školovanje u Krakovu, Zagrebu i Budimpešti. Petrović je vjerovao u njezin slikarski dar i pomogao joj da se pripremi za prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Zagrebu (jedinoj u tadašnjoj Jugoslaviji). Studirala je u klasi Ljube Babića kao jedina žena među 10 studenata u svojoj klasi.

Bila je jedina žena i na redovnim sastancima u zagrebačkoj Esplanadi, gdje je s kolegama (kasnije poznati slikari: Krsto Hegedušić, Marijan Detoni, Ismet Mujezinović, Frano Kršinić, Anton Augustinčić) raspravljala o modernoj umjetnosti, socijalnim pokretima i političkim događajima.

Željeli su se baviti umjetnošću, ali i mijenjati svijet pa su svoja socijalna i politička određenja definirali u Manifestu progresivne umjetničke grupe koju su osnovali 1929. godine pod nazivom Zemlja.

Mica Todorović nije bila član grupe, ali je redovno izlagala kao gost na izložbama koje je priređivala Zemlja.

Cilj kasnije slavne grupe Zemlja bili su borba za nezavisnost likovnog izraza koji mora odražavati milje i odgovarati savremenim vitalnim potrebama.

O svjedocima prošlih dana radosti

Diplomirala je 1926. godine i vratila se u Sarajevo, ali je ponovo najviše vremena provodila u Zagrebu, tako da je “zagrebački period” trajao sve do 1937. godine, ali bitno drugačije nego dok je bila student.

Između 1930. i 1937. godine povlači se – to je period njenog samoispitivanja, slikarske tišine i izbora između načela buntovničkog društva s Akademije i sasvim ličnog, intimnog shvatanja umjetnosti. Opredijelila se za ovo drugo.

Po povratku u Sarajevo postaje član Grupe sarajevskih književnika (zajedno s Romanom Petrovićem i Karlom Mijićem) i djeluje u udruženju likovnih umjetnika Drinske banovine i Društva prijatelja umjetnosti Cvijeta Zuzorić. Iz tog je vremena i ciklus od 11 crteža olovkom kao njezin satirični komentar o nekim događajima na svjetskoj političkoj sceni.

Druži se i izlaže s umjetnicima orijentiranim u duhu Komunističke partije Jugoslavije, čiji utjecaj u Sarajevu sve više raste (Roman Petrović, Vojo Dimitrijević, Ismet Mujezinović, Danijel Ozmo). Okupljeni su oko tek osnovane grupe Collegium Artisticum. Posljednja izložba održana je 1941. godine u Fiskulturnom domu, a onda je počeo rat. “Period između 1932. i 1942. godine, kada se konačno vezuje za Sarajevo, jeste vrijeme u kojem umjetnica samostalno i izolovano pronalazi put svojoj individualnosti i svojoj skrivenoj intimi. Bile su to vrijednosti i lični doprinos umjetnosti jednog vremena, u kome su opšte tendencije odnosile prevagu nad vlastitim i intimnim. Iako se među njenim likovima još uvijek nalaze pripadnici donjih slojeva društva, Cigani, Cigančice ili ‚siromašna dječica iz njenog rejona‘, slika u socijalnom smislu nema više onu ubojitu snagu, ali otvara pitanje konceptualizacije predstava na osnovu njihovog položaja i njihove društvene uloge kao Drugih u kulturi kroz koju su najčešće proizvoljno viđeni” (Sarita Vujković: U građanskom ogledalu, Banja Luka / Beograd, 2009. godine).

U aprilu 1942. godine, dok je (po vlastitom kazivanju) radila ilustracije za Goetheovog Fausta, Mica Todorović uhapšena je, a onda iz sarajevskog zatvora prebačena u koncentracioni logor Stara Gradiška. “Silazimo. Skupljamo se svi u dvorištu, hapšenici svih policija. Nezaboravna scena: muškarci, žene, seljaci, radnici, intelektualci. U sklopu kuća sjede i stoje zatvorenici. Obrijane muške glave bijele se u mraku. Jedan premlaćen puže četveronoške, drugi ima nastup padavice. U međuvremenu neki tiho pričaju. Jedan je, ne izdržavši više mučenja, skočio sa sprata. (…) Čuju se lanci. Voz. Prolazimo kroz kapiju. Dva sata noću. Penjanje u voz, plombiranje vagona. Duša na duši. Voz polazi. Odjekuje pjesma. Pjesma slobode i nepokolebljivosti. Na stanici prijetnje. Uzalud, pjesma je prošla gradom. Sa Miljacke iz Bosne promiče voz. Kroz malo prozorče poznate kuće i krovovi, svjedoci prošlih dana radosti. Da li ću ih ikad više vidjeti? Prolazimo kraj ilidžanske stanice, mislim na moje. Mećem glavu u Stanino krilo i plačem. Pjesma bruji. Prolazimo poznate krajeve drage zemlje…” (Mica Todorović: Kroz zatvore i logore…, Nova Žena, Sarajevo, br. 7, oktobar 1945. godine).

Prva žena iz BiH kao redovni član Akademije

Zahvaljujući snalažljivosti i znanju njemačkog jezika iz koncentracionog logora Stara Gradiška odlazi na prisilni rad u Njemačku, zatim u Austriju. Godine 1943. razmijenjena je i tu godinu provodi u Beogradu. Iduće godine skriva se u Šapcu i nakon oslobođenja vraća se u Beograd.

U maju 1945. Mica Todorović bila je jedini slikar u oslobođenom Beogradu koji se odazvao pozivu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina da svojim slikarskim umijećem svjedoči o zadnjim žrtvama Jasenovca i Gradiške, čiji iznakaženi leševi plove Savom. Tako nastaje ciklus od 10 izvanrednih crteža – jedan od najpotresnijih u čitavoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Tim ciklusom potresnih crteža i jednako dobrim tekstom pod naslovom Kroz zatvore i logore… Mica Todorović zatvara svoju ratnu priču i kao umjetnik joj se više nikada nije vratila.

Krajem 1945. vraća se konačno u Sarajevo, u kojem ostaje do kraja života. Jedno vrijeme, zanesena vrijednostima i idealima vremena, slika ode radu sagledane kroz prizmu žena-radnica. U šezdesetim godinama uobličava svoju poslijeratnu poetiku i započinje umjetnički i životno najplodnije razdoblje koje će potrajati sve do smrti. U tih četrdesetak godina naslikala je većinu od svojih 300 slika (što se, uz stotinjak crteža, procjenjuje kao njezin opus).

Slikala je ono što je vidjela oko sebe, svoju privatnost, izražavajući je kroz mrtvu prirodu, prazna dvorišta, prazne kafane i ulice. Jedan je od 10 članova osnivača Udruženja likovnih umjetnosti BiH (1945) i jedan od prvih profesora u novoosnovanoj Školi za primjenjene umjetnosti, bila je dopisni član SANU-a, prva je žena u Bosni i Hercegovini koja je postala redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Cijeli život posvetila je isključivo slikarstvu, odričući se svega onog što podrazumijeva uobičajeni građanski život. Živjela je sa sestrom Dragicom Babić u porodičnoj kući na Gorici, pored velikog naselja Roma i to je bio pravi “rudnik čudesnih, pitoresknih i uzbudljivih modela”.

Često je putovala u Dubrovnik te u Veneciju na Bijenale i družila se s malim krugom prijatelja, od kojih su skoro svi imali neke veze s likovnom umjetnošću.

Umrla je u Sarajevu 1981. godine, a jedna ulica u Sarajevu nosi njeno ime.

(Tekst prvobitno objavljen u 32. broju printanog Stava)