Tko je moralniji, vjernici ili nevjernici? Što kaže znanost?

HRVATSKE konzervativne stranke u nedavnoj su predizbornoj kampanji za Europski parlament nastojale profitirati na antiimigrantskim i vjerskim temama.

Najavljivale su upisivanje kršćanske baštine u vrijednosti EU kroz izmjenu njezinih temeljnih ugovora, što bi, kako su tumačile, među ostalim, trebalo stvoriti pretpostavke za odbacivanje rodne ideologije. Poručivale su: “Rodna polja da, rodna ideologija ne!” itd.

Te su poruke s jedne strane igrale na kartu ugroženosti kršćanske Europe useljavanjem stranaca, osobito iz islamskih zemalja, dok su s druge nastojale stvoriti dojam da lijeve stranke nisu prave čuvarice europske kršćanske baštine i vrijednosti.

Štoviše, na nekoj dubljoj razini igrale su na kartu percepcije da bez religioznosti ne može biti ni morala jer bez boga ne može biti ni poticaja za moral niti nekoga tko bi ga propisao.

To je populizam

Sociologinja religije prof. dr. sc. Ankica Marinović s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu kaže da se religija često pojavljuje kao identitetska osnovica političkih stranaka i pokreta.

„Pritom se stranke pozivaju na kršćanski identitet, ali bez aktivnog odnosa prema vjeri. Radikalna desnica u nekim zemljama razvijene Europe, mada se poziva na kršćanstvo, nema nikakve veze s Crkvom ni s religijom. To je populizam koji svodi religijsko na identitetsko, uglavnom u svrhu borbe protiv utjecaja islama u Europi. Radi se o populističkoj instrumentalizaciji kršćanskog identiteta“, kaže Marinović.

Pozivanje na religiju je najlakši put do birača

Ističe da u tradicionalno većinskoj katoličkoj Hrvatskoj političke stranke s desne strane spektra pretpostavljaju da je pozivanje na važnost katoličkog identiteta najlakši i najsigurniji put do birača.

„Svi odreda veliki su katolici. U kampanjama se pozivaju na kršćanske vrijednosti, dok im istovremeno na vidjelo izlaze razne afere koje svjedoče o tome da ih se uopće ne drže“, tumači.

Čak i ateisti manje vjeruju ateistima

Tu se nameće pitanje što kaže znanost o utjecaju religije na moralnost – jesu li vjernici stvarno moralniji od ateista, kao što to vjernici rado tvrde, i je li istina da moralnost ne može postojati bez religioznosti? 

Zanimljivo je da istraživanja pokazuju da u takve teze u nekoj mjeri vjeruju čak i ateisti. Naime, jedna studija objavljena u časopisu Nature Human Behaviour, koju su 2017. proveli antropolog Dmitris Xygalatas s University of Connecticut i njegovi suradnici, pokazala je da su u skladu s kulturološkim evolucijskim teorijama religije i morala ljudi u većini analiziranih zemalja (iako ne u svim) ekstremno kršenje morala smatrali svojstvenijim ateistima nego vjernicima.

Pritom se pokazalo da su antiateističke predrasude bile prisutne čak i među ateističkim sudionicima ispitivanja, iako u manjoj mjeri.

„Ukorijenjena moralna sumnja u ateiste sugerira da snažan utjecaj religije na moralne prosudbe i dalje postoji, čak i među nevjernicima u sekularnim društvima“, zaključili su autori u radu.

Studije moralnosti

No znanstvena istraživanja pokazuju da takve predrasude u stvarnosti nemaju ozbiljnih temelja.

U jednom razgovoru objavljenom 2017. na stranicama University of Connecticut Xygalatas je, komentirajući nalaze svoje studije, rekao da su njezini rezultati zanimljivi u kontekstu činjenice da „podaci američkog Federalnog ureda za zatvore sugeriraju da je daleko manja vjerojatnost da će ateisti počiniti zločine nego religiozni ljudi“ te da „u svijetu najmanje religiozne zemlje imaju najnižu stopu kriminala“.

Doista, zemlje s najnižim stopama religioznosti poput Islanda, Norveške, Češke, Japana i Švedske istovremeno su i zemlje s najnižim stopama kriminala.

S druge strane SAD ima više stope religioznosti i više stope kriminala u usporedbi s mnogim drugim razvijenim zemljama, posebno kada je riječ o nasilnim zločinima.

Xygalatas priznaje da je to korelacijski dokaz.

„To ne znači da će to što je netko ateist voditi do toga da će činiti manje zločina. No intuicija koju naša studija otkriva, da su ateisti nemoralni, definitivno nije podržana stvarnošću“, poručio je.

Znanstvena istraživanja vjernika i nevjernika

U prilog tom zaključku govore brojna istraživanja vjernika i ateista u različitim aspektima moralnog ponašanja, od davanja dobrotvornih priloga, preko varanja na ispitima do pomaganja strancima u nevolji i suradnje s anonimnim ljudima.

Kako bi u takvim istraživanjima došli do uvjerljivih rezultata, istraživači su se prvo morali usuglasiti oko definicije moralnosti te oko toga kako je najbolje mjeriti.

U ovom tekstu nećemo se baviti činjenicom da je povijest pokazala da religije imaju potencijal poticati prosocijalno ponašanje unutar zajednice pripadnika i  istovremeno neprijateljsko ponašanje prema pripadnicima drugih religija.

Što je moral?

Ara Norenzayan s Odjela za psihologiju na Sveučilištu British Columbia u znanstvenom radu ‘Čini li religija ljude moralnijima’ piše da evolucijska perspektiva vidi ljudsku moralnu psihologiju, baš kao i religiju, kao prirodni fenomen koji je konvergentan proizvod genetskog i kulturnog naslijeđa. Stoga se na najširoj razini može reći da moral čine “međusobno povezani skupovi vrijednosti, vrlina, normi, praksi, identiteta, institucija, tehnologija i razvijenih psiholoških mehanizama koji funkcioniraju zajedno kako bi suzbili ili regulirali osobni interes i učinili zajednice mogućima”, što je definicija Jonathana Haidta iz knjige Pravedni um iz 2012.  

Norenzayan ističe da je u tom smislu moral usko povezan s pitanjem kako velike zajednice, u kojima se ljudi međusobno ne poznaju, mogu biti suradljive te kako mogu rješavati problem situacija u kojima pojedinac koristi resurse ili beneficije zajednice bez pridonošenja ili sudjelovanja u njihovom stvaranju, što može smanjiti ukupnu učinkovitost i moral grupe.

Takve definicije religije i morala u skladu su s povijesnim i arheološkim nalazima te na njima utemeljenim teorijama prema kojima su se religije s velikim bogovima koji nagrađuju moralnost i kažnjavaju nemoralnost počele javljati kada su ljudi počeli formirati velike zajednice u kojima se ljudi nisu međusobno poznavali. Prije toga nije bilo potrebe za moralizirajućim bogovima jer se u malenim plemenskim zajednicama povjerenje u druge, neophodno za suradnju, lako stjecalo na temelju reputacije.

Pronalaženje odgovarajuće metode

Za pouzdana istraživanja povezanosti religioznosti i morala bilo je neophodno pronaći najbolje metode kojima se oni mogu mjeriti.

Vassilis Saroglou s Université catholique de Louvain istaknuo je u časopisu Psychology of Religion Newsletter da je „kontrast između ideala i samopoimanja religioznih ljudi s jedne strane i rezultata studija koje koriste druge istraživačke strategije s druge toliko velik da istraživači mogu biti u iskušenju posumnjati u moralno licemjerje kod religioznih ljudi“.

Naime, brojna ispitivanja pokazala su da vjernici pretjeruju kod samoprijavljivanja prosocijalnih moralnih ponašanja, kao što je primjerice davanje donacija, kako bi se prikazali u boljem svjetlu, kako za druge, tako i za sebe same. Znanstvenici su stoga u svojim istraživanjima počeli izbjegavati ankete utemeljene na samoprijavljivanju i počeli sve više koristiti tehnike koje uključuju tzv. kognitivno pripremanje (engl. priming).

To je tehnika eksperimentalne psihologije u kojoj se određenim podsjetnicima – suptilnim ili subliminalnim slikama, riječima ili porukama, aktiviraju religiozne misli sudionika, a oni potom sudjeluju u različitim zadacima i igrama iz bihevioralne ekonomije, u kojima se prosocijalno ponašanje može mjeriti u kontroliranim uvjetima. Ideja je da ako religiozno razmišljanje ima neki učinak na prosocijalne tendencije, tada bi eksperimentalno inducirani suptilni vjerski podsjetnici trebali povećati prosocijalno ponašanje kao što je velikodušnost prema strancima te smanjiti antisocijalno kao što je varanje i sebično ponašanje.

Što su pokazali rezultati?

Tako postavljene studije pokazale su da ne postoji značajnija povezanost između religioznosti i moralnosti.

Primjerice, u jednom eksperimentu odrasli sudionici bili su nasumično raspoređeni u tri skupine: jedna je bila pripremana bremenitim religioznim terminima kao što su bog, božansko i duh; druga svjetovnim kao što su građanski, porota i policija; dok je treća, kontrolna, bila izložena potpuno neutralnim terminima.

Nakon pripreme, svaki sudionik igrao je anonimnu dvostruko slijepu igru diktatora.  To je eksperiment u psihologiji i ekonomiji koji se koristi za proučavanje altruizma i poštenja. U igri jedan sudionik (diktator) dobiva određenu sumu novca i mora odlučiti koliko će zadržati za sebe, a koliko će dati drugom sudioniku, primaocu, koji nema utjecaja na njegovu odluku. Ova igra pomaže istraživačima da shvate kako ljudi donose odluke o dijeljenju resursa i koliko su spremni biti velikodušni u situacijama kada nema posljedica za njihovu sebičnost.

Rezultati su pokazali da su sudionici u vjerski pripremanoj skupini dali gotovo dvostruko više novca drugima u usporedbi s kontrolnom skupinom.

No posebno je zanimljivo da je i skupina koja je bila pripremana sekularnim terminima, kao što je “policija”, pokazala isti obrazac kao i religijski pripremana, što ukazuje da sekularni mehanizmi, kada su dostupni, također mogu poticati velikodušnost (vidi grafikon dolje).

Pripremanje vjerskim konceptima povećalo je davanje u igri diktatora. No temeljni sekularni koncepti imali su usporediv učinak.

Drugi poznati primjer sličnog istraživanja s pripremama je “Studija dobrog Samaritanca”.  U njoj su istraživači pratili tko će stati da pomogne ozlijeđenoj osobi koja je ležala u uličici kojom su morali proći. Otkrili su da intrinzična religioznost u tome nije igrala nikakvu ulogu, čak ni kada su sudionici testa imali zadatak da nakon prolaska kroz uličicu održe govor o dobrom Samaritancu, što je snažna religiozna priprema. Naprotiv, neki izvanjski čimbenici, poput kašnjenja na izlaganje, imali su mnogo jači utjecaj na odluku o pomaganju od religioznih uvjerenja.

Slična otkrića potvrđena su u brojnim drugim laboratorijskim i terenskim studijama.

Sve u svemu, pokazalo se da u studijama s dobro kontroliranim uvjetima nema veće razlike u moralnom ponašanju vjernika te ateista i da religioznost ne utječe bitno na moralnost.

Hrvatska bi trebala biti gotovo idealna zemlja

Marinović kaže da je iz primjera Hrvatske očigledno da vjernici nisu moralniji od nevjernika.

„Ako se zna da je u Hrvatskoj preko 90% onih koji se konfesionalno identificiraju kao pripadnici različitih religija i oko 80% deklariranih vjernika, Hrvatska bi trebala biti gotovo idealna zemlja, bez kriminala, korupcije i ostalih zala. Iz događanja u zadnjih 30 godina sa sigurnošću znamo da oko 7% ateista, nevjerujućih, agnostika, skeptika i ravnodušnih prema religiji nije dominantno stvorilo niti održava korumpirano društvo, mada su mnogi skloni reći da su većina korumpiranih samo presvučeni ateisti. Akteri najvećih koruptivnih afera u Hrvatskoj upravo su oni kojima su usta puna vjere i katoličke moralnosti“, kaže naša sociologinja.

U Hrvatskoj prevladava tradicionalno kršćanstvo

Marinović ističe da u Hrvatskoj prevladava tradicionalno, običajno kršćanstvo koje se prenosi na nove generacije u obitelji i pripadnošću Crkvi.

„Radi se dominantno o tipu sociološkog kršćanstva koje ima veze s Bogom uglavnom na običajnoj razini i u trenucima velikih nevolja“, kaže naša sociologinja.

„Pripadnost crkvi danas je samo jedna od pripadnosti suvremenog čovjeka. Većinu svojih stavova ljudi formiraju samostalno i u svakodnevnim društvenim interakcijama, na temelju osobnog sustava vrednota, koji se ni kod vjernika često ne poklapa sa stavovima i vrijednostima njihove vjerske zajednice. Na temelju znanstvenih istraživanja može se zaključiti da je dobar dio hrvatskih građana sklon nekim oblicima korupcije i klijentelizma. Najviše njih sklono je bezazlenijim oblicima kao što su švercanje u tramvaju, traženje veze za liječnika ili posao i sl., a manji dio ozbiljnom kršenju zakona. U Hrvatskoj raste stopa razvoda brakova i u skladu s tim ispitanici su u velikom postotku tolerantni prema razvodu pa i preljubu, seksualnim odnosima prije braka i sl. Sve to svjedoči o rastezljivosti pojma vjernik i ležernom odnosu prema religijskim moralnim vrijednostima, naročito kod političara:- od laganja, lažnih svjedočanstava, krađa novca, pogodovanja, trgovanja utjecajem, grabežljivosti, pronevjera, sve do – ne poželi žene bližnjega svoga. Pojam vjernik naročito je rastezljiv u njegovu populističkom korištenju u politici i kad su u pitanju svakodnevne afere deklariranih vjernika koji krše sve Božje zapovijedi..

Konačno, velik broj građana-vjernika, kao uostalom i strukture dominantne vjerske zajednice – Katoličke crkve, nemaju problema s podrškom političkim strankama i političarima duboko uronjenima u korupciju ili u neprimjereno moralno ponašanje, što pokazuju rezultati mnogih, a i ovih najnovijih parlamentarnih i europskih izbora“, kaže Marinović.

Religija u savezu s populizmom je duhovni gubitnik

Naša sugovornica napominje da je u savezu s populistima religija uvijek gubitnik, jer žrtvuje temeljni duhovni i etički moment u korist političkog.

„Naime, ljudi kao populisti ne glasaju za povratak tradicionalnih vrijednosti i tradicionalne obitelji, već ili protiv elita, protiv komunista, protiv neke ‘krive’ nacionalne ili vjerske skupine, ili protiv novog svjetskog poretka. Taj proces, u teoriji poznat kao dekulturiranje religije, svođenje religije na puku identitetsku referencu, danas je veliki problem Katoličke crkve i ostalih kršćanskih crkava u Europi i uzrok je osipanja njihovih članova“, kaže Marinović.

Pleme bez religije, ali s razvijenom etikom

Znanstvena istraživanja pokazuju da je moguće postojanje suradljivog društva bez religije.

U prilog tome govore funkcionalna, razvijena društva s visokim povjerenjem građana u državne institucije, a s niskim razinama religioznosti.

O tome govore i neki primjeri koji daju naslutiti kako je društvo bez religije moglo suradljivo funkcionirati u prošlosti, u eri prije poljoprivredne revolucije koja se dogodila prije nekih 12.000 godina.

Tu je zanimljivo amazonsko pleme Piraha koje nema tradicionalnu religiju ili bogove. Umjesto toga, njihov svjetonazor temelji se na neposrednim iskustvima i stvarima koje su izravno doživjeli ili čuli od drugih.

Unatoč tome oni imaju snažna moralna načela koja reguliraju njihovo ponašanje, što uključuje poštivanje zajedničkih resursa, brigu za članove zajednice, održavanje harmonije unutar plemena i pravedno dijeljenje hrane, dok su nasilje i krađa rijetki.

Moralnost su kroz povijest formirale i nereligijske tradicije

Marinović kaže da je jasno dokazano da religioznost nije potekla isključivo iz vjerskih tradicija.

„Suvremeni čovjek živi u kontekstu utjecaja niza religijskih i nereligijskih tradicija koje su kroz povijest formirale vrijednosti svijeta i vrijednosti ljudi. Postoji čitav niz autora koji su zastupali i zastupaju tezu o autohtonosti i autonomnosti humanističke, nereligijske moralnosti. Izdvojit ću nizozemskog filozofa Roba Riemena koji ističe kako je europski civilizacijski model utemeljen na duhovnim vrijednostima religijskih tradicija judaizma i kršćanstva kao i na humanističkoj tradiciji Sokrata i Spinoze, u centru kojega je ideja da je čovjek biće koje se treba uzdignuti, vinuti iznad svojih instinkata i tjelesnih potreba. Taj model, smatra Riemen, podrazumijeva ideju da smo svi jednaki i da imamo jednaka prava. Istinski čovjekov identitet je, kako on kaže, u onom što nas povezuje s drugim ljudima – u univerzalnoj sposobnosti uzdizanja duše, življenju u istini, pravednom postupanju i stvaranju ljepote“, zaključuje Marinović.

***

Knjigu Indexovog znanstvenog novinara Nenada Jarića Dauenhauera, koja tematizira najkontroverznije i najzanimljivije teme u znanosti poput klimatskih promjena, pseudoznanosti, pandemije, GMO-a i nuklearki, možete nabaviti ovdje.