STOGODIŠNJACI su još početkom 20. stoljeća bili vrlo rijetki, no posljednjih desetljeća postali su najbrže rastuća demografska skupina u svjetskoj populaciji.
Njihov broj se od 1950-ih svakih deset godina otprilike udvostručuje.
Od početka 20. stoljeća, zahvaljujući ponajviše napretku u medicini i boljim uvjetima života, do danas je jako poraslo i očekivano trajanje života, gotovo se udvostručilo (grafikon dolje).
Potraga za tajnama dugovječnosti
Pitanje starenja i dugovječnosti, odnosno što znači zdrav i dug život, ljude intrigira tisućljećima. O tome su pisali još Aristotel i Platon prije više od 2300 godina.
Međutim, razotkrivanje tajni koje stoje iza iznimne dugovječnosti nije lako. Ono uključuje razotkrivanje složenog međudjelovanja genetske predispozicije koju nasljeđujemo i čimbenika u načinu života. Ovo potonje uključuje pak sve od prehrane, preko tjelovježbe, do raznih stresova i nezdravih navika poput pušenja i konzumiranja alkohola.
U tom kontekstu dugovječni ljudi, 90-godišnjaci i 100-godišnjaci, postali su posebno zanimljivi za znanstvena istraživanja.
Studija na golemom uzorku
Jedno novije istraživanje, objavljeno u časopisu GeroScience, otkrilo je na koji način na dugovječnost utječu neki uobičajeni biomarkeri poput kolesterola i glukoze koji se mogu mjeriti u krvi i uspoređivati. Svi ti markeri u ranijim su studijama bili povezani s određenim zdravstvenim rizicima.
U najvećem dosad provedenom istraživanju međunarodni tim znanstvenika iz Švedske, Japana i Njemačke usporedio je biomarkere koji su tijekom dužeg razdoblja u životu bili mjereni među iznimno dugovječnim ljudima i njihovim kraće živućim vršnjacima.
Kako bi otkrili koji su faktori igrali ključnu ulogu u tome, znanstvenici su usporedili biomarkere 44.000 Šveđana iz skupine nazvane AMORIS (Apolipoprotein MOrtality RISk) koji su prošli kroz procjene zdravlja u dobi od 64 do 99 godina. Njihovi podaci prikupljeni su iz švedskog registra. Među njima je 1224 ljudi, odnosno njih 2.7% doživjelo 100 godina, od kojih su čak 85% bile žene.
“Unatoč tvrdnji da slučajnost igra važnu ulogu u postizanju iznimne dugovječnosti, opetovano se pokazalo da su stogodišnjaci već ranije u životu odabrana skupina s manje invaliditeta, komorbiditeta, hospitalizacija i boljom kognitivnom funkcijom u usporedbi s nestogodišnjacima”, pišu u uvodu rada autori.
12 istraženih biomarkera
U studiji je analizirano 12 biomarkera iz krvnih nalaza povezanih s upalama, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, kao i s potencijalnom pothranjenošću i anemijom. Sve to povezano je s podacima o starenju i smrtnošću među sudionicima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Biomarker povezan s upalom bila je mokraćna kiselina koja nastaje raspadom stanica i povezana je s konzumacijom hrane bogate nukleinskim kiselinama, prije svega mesne hrane.
Analizirani su i markeri povezani s metaboličkim statusom i funkcijom, uključujući ukupan kolesterol (zbroj tzv. dobrog HDL i lošeg LDL) i glukozu, te markeri povezani s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alat), aspartat aminotransferaza (Asat), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaze (LD).
U studiji je također praćen kreatinin kao marker bubrežne funkcije te željezo i ukupni kapacitet vezanja željeza, koji su povezani s anemijom.
Konačno, znanstvenici su istražili i albumin, biomarker povezan s prehranom.
Rezultati istraživanja
Istraživanje je pokazalo da su ljudi koji su doživjeli stoti rođendan od svoje šezdesete nadalje imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline. Pritom je posebno zanimljivo da, iako se srednje vrijednosti za većinu biomarkera kod stogodišnjaka i nestogodišnjaka nisu značajno razlikovale, stogodišnjaci su rijetko imali ekstremno visoke ili ekstremno niske vrijednosti.
Primjerice, vrlo mali broj stogodišnjaka imao je ranije u životu razinu glukoze iznad 6.5 mmol/L (optimalna razina natašte je manja od 6.5 mmol/L).
Studija je pokazala da su mnogi 100-godišnjaci i nestogodišnjaci imali brojne markere izvan raspona vrijednosti koji se smatra normalnim, odnosno zdravim. No, autori ističu da je razlog tome činjenica da su referentni rasponi postavljeni na temelju mlađe i zdravije populacije.
Sedam ključnih biomarkera
Rezultati studije pokazali su da su svi analizirani biomarkeri osim dva – alanin aminotransferaze i albumina, bili povezani s iznimnom dugovječnošću, čak i nakon što su u obzir uzeti dob, spol i teret bolesti sudionika.
Ljudi koji su imali najniže razine ukupnog kolesterola i željeza imali su manje šanse doživjeti stotu, baš kao i oni s višim razinama glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre.
Razlike su za neke biomarkere bile prilično male, a za druge značajne.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Primjerice, za mokraćnu kiselinu razlika je bila 2.5 postotnih bodova. To znači da su ljudi u skupini s najnižom razinom mokraćne kiseline imali 4% šanse da navrše stotu, dok su oni u skupini s najvišom imali više nego dvostruko manju – samo 1.5%.
Povoljno djelovanje kolesterola
Posebno je interesantan nalaz prema kojem su se više ukupne razine kolesterola pokazale povoljnima za iznimnu dugovječnost.
Autori u zaključku rada priznaju da je to u suprotnosti s kliničkim smjernicama u vezi s razinama kolesterola, no ističu da je to s druge strane sasvim u skladu s brojnim ranijim studijama koje su pokazale da je visok kolesterol općenito povoljan u kontekstu dugovječnosti u dubokoj starosti.
“Prethodno presječno istraživanje uspoređivalo je razine kolesterola među potomcima iznimno dugovječnih osoba i kontrolne skupine iste dobi te je pronašlo nešto više razine kolesterola među potomcima nego u kontrolnoj skupini”, navodi se u diskusiji rada uz referencu na studiju objavljenu u uglednom časopisu JAMA.
Male, ali indikativne razlike
Autori smatraju da razlike koje su otkrili, unatoč tome što su relativno male, ipak sugeriraju moguću vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti.
Napominju da studija ne omogućuje nikakve zaključke o tome koji su čimbenici životnog stila ili geni odgovorni za zabilježene vrijednosti biomarkera.
“Međutim, razumno je misliti da faktori kao što su prehrana i unos alkohola igraju ulogu… Činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti dugo prije smrti sugerira da bi i geni i stil života mogli igrati ulogu”, zaključuju autori.
