Predsjednica Nezavisnog društva novinara Vojvodine Ana Lalić, novinarka Nove.rs, meta je linča nakon što je o onome što proživljava zato što je digla glas protiv gradnje pravoslavne crkve u Novom Sadu govorila prošlog vikenda na tribini festivala Rebedu u Dubrovniku. Prijete joj da će je zaklati, silovati, protjerati, proklinju joj majku ustašku… Hajku sveudilj raspiruju režimski mediji, dakle Anini kolege i kolegice.
Festival je ove godine bio posvećen godišnjici rođenja novinara i književnika Predraga Lucića, a među gostima iz Srbije, osim Lalić, bili su mirovna aktivistkinja Aida Ćorović, satiričar Zoran Kesić, povjesničar Milivoj Bešlin i publicistkinja Tijana Matijević.
“Mi u Vojvodini gotovo svakodnevno doživljavamo izvjesno dosrbljavanje. Crkve nam niču u svakom kvartu, i to ne u stilu pravoslavnog baroka koji je karakterističan za Vojvodinu, nego u bizantinskom stilu. Vojvodina jest još uvijek multietnička, ali vrši se demografski inženjering, Republika Srpska ima svoju Republiku Srpsku u Vojvodini”, kazala je, među ostalim, novinarka Nove.rs pred dubrovačkom publikom i odmah, već pola sata nakon tribine, dobila niz ogavnih poruka. Sutradan je neke od njih pročitala javno, no strasti se danima ne smiruju. Osobito se rasplamsalo šovinističko divljanje protiv nje i Ćorović, koja je inače osuđena za remećenje javnog reda i mira jer je u studenome 2021. gađala jajima grafit osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Regija je 2020. pratila privođenje Ane Lalić jer je uznemirila javnost kada je u pandemiji istinito izvijestila da novosadski Klinički centar ima problem s “kroničnim nedostatkom osnovne opreme i potpuno kaotičnim uvjetima rada”. Tada je prolazila vrlo stresno profesionalno razdoblje, ali ono što trenutno proživljava zabrinulo je sve novinarske i organizacije za ljudska prava u regiji i Europi. Pristala je, unatoč svemu, na kratki razgovor za Spektar.
Permanentni trigeri
Kako je jasno da u Dubrovniku niste izgovorili ništa što i inače ne govorite ili pišete, mislite li da ste ovoliko bijesa izazvali upravo zato što ste to izgovorili u Hrvatskoj?
– Dotaknula sam se tema koje su srpskim nacionalistima, desničarima i šovinistima permanentni triger, a to su Srpska pravoslavna crkva i status Autonomne pokrajine Vojvodine. Da sam, kojim slučajem, spomenula i Kosovo, vjerojatno bih vam sada odgovarala iz zatvora ili bolnice. Činjenica da sam to izgovorila u Hrvatskoj drastično je pojačala i “zakrvila” reakcije, jer “brukam” Srbiju i dajem priliku “Hrvatima da se naslađuju”.
Naravno, svima im je zajednički stav da me, uz to što me treba zaklati, silovati, denacificirati…, treba još nekako dodatno i sudski kazniti za navodne laži. Jedino nisam razumjela kojim točno redoslijedom bi to trebalo organizirati.
Koliko je za novinare otegotna okolnost kada su kolege iz režimskih medija upregnuti u javni linč? Neki vaši kolege to permanentno trpe, na njih se huška iz redova “struke”?
– Sprega vlasti i tabloida u Srbiji funkcionira kao savršena bračna zajednica, u kojoj je muž uvijek u pravu. Kao i mnogi moji kolege iz nezavisnih medija, i ja sam ovog “toplog zeca” u više navrata prolazila, a sada se pokazao u svoj svojoj funkcionalnosti. Hajke na novinare u praksi izgledaju tako što neki odabrani trbuhozborac iz vladajuće većine za skupštinskom govornicom ili na Twitteru prokomentira dotični “slučaj”. Potom ga tabloidi preuzmu, interpretiraju, razvlače i nadograđuju prema nahođenju i potrebama onoga kome ide u korist. Ovo huškanje “iz struke” i postiže krajnji željeni rezultat, jer većinski dio Srbije informira se upravo preko prorežimskih medija i opskurnih SNS tabloida. Zahvaljujući toj razrađenoj mašineriji, danas je minimum dvije trećine Srbije uvjereno da zaista jesam strani plaćenik, izdajnik, ustaškinja, hrvatska špijunka, rušiteljica pravoslavnih crkava i društvenog poretka, mrziteljica svega srpskog… U takvim okolnostima, teško je sačuvati zdrav razum i glavu na ramenima, a kamoli se profesionalno baviti novinarstvom.
Jeste li dobili policijsku zaštitu ovih dana? Je li vam još itko ponudio fizičku zaštitu?
– Niti sam je tražila, niti mi je nuđena. Od policije očekujem prvenstveno da obave svoj primarni posao, a to je da pronađu i privedu osobe koje mi prijete. Da je to urađeno, što nije ni nakon pet dana od prijave, ne bi bilo ni potrebe da me štite, jer bi na taj način bila poslana jasna poruka svima ostalima koji bi se, prije nego što požele da me zakolju, barem prvo zapitali jesam li vrijedna da zbog mene robijaju.
Krvoločnija prijetnja – veći patrioti
Vjerujete li da će institucije privesti pravdi one koji vam ovih dana šalju prijetnje smrću kada one stižu i od narodnog poslanika i visokog dužnosnika SNS-a? Naime, Vladimir Đukanović na društvenim mrežama napisao je da “slobodno šetate okolo bez ludačke košulje i baljezgate gluposti”.
– Izjava poslanika SNS-a Vladimira Đukanovića, prvog Vučićeva trbuhozborca, samo je dodatno multiplicirala broj prijetnji i osokolila svakog isfrustriranog stanovnika Srbije, bio on naprednjak, desničar, četnik, ravnozemljaš, rusofil… ili naprosto samo siledžija po naravi, da mi zaprijeti. Praktički sam im postala svojevrsna pokazna vježba: što krvoločnija prijetnja i grđa uvreda meni, time se oni valjda osjećaju većim patriotima. Od petka 7. ožujka, do večeri u kojoj vam ovo pišem, primila sam skoro tisuću prijetećih poruka preko svih mogućih sredstava komunikacije. Većina je sličnog sadržaja, dakle kombinacija gnusnih uvreda po svim osnovama: rodnoj, nacionalnoj, seksističkoj, šovinističkoj… Kolaž gadosti.
Prijavili smo pet, koje su nedvosmisleno prijetnje po život, jer jedino one mogu biti zakonski procesuirane. Za sada imam saznanja da je nadležno tužilaštvo naložilo policiji da postupi po dvije prijave. Iskreno se nadam da će u konačnici netko i odgovarati. Ne samo zbog neke Ane Lalić i drugih novinara koji prolaze slično, već zbog zastrašujuće činjenice da je cijelo srpsko društvo ogrezlo u nasilje i da smo svjedoci svakodnevnih brutalnih ubojstava, femicida, batinanja, mljevenja ljudi u ćevape… Ali, kada vam takav narativ dolazi iz samog vrha vlasti, kada se nasilje promovira sa skupštinskih govornica i preko medija s nacionalnim frekvencijama, sasvim je logična posljedica da ono postane poželjna manira i priznat vid svakodnevne “komunikacije”.
Znamo da je povod nezavidne situacije u kojoj se nalazite gradnja crkve na Limanu pa se postavlja pitanje ima li ikoga tko nudi argumentiranu polemiku, poziva na razgovor i smirivanje strasti, odnosno napada na slobodu mišljenja i govora?
– Ne, jer vlast u Srbiji ne razgovara. Ona naređuje, viče, grdi, proziva, targetira, vrijeđa, prijeti, zavađa, diskriminira… ali ne razgovara. U Srbiji je odavno nestao politički dijalog, a građani koji uspiju naći onaj minimum prostora da iznesu svoje mišljenje automatski dobivaju epitete plaćenika, izdajnika, srbomrzaca… Dodatno, jedino tko ima veći i zastrašujućiji autoritet od Aleksandra Vučića u Srbiji jest Srpska pravoslavna crkva. Usprkos činjenici da je Srbija po vlastitom Ustavu i uređenju sekularna država, svako suprotstavljanje SPC-u, bez obzira na argumente, smatra se bogohulnim napadom na pravoslavlje i svetosavlje. Svojim stavom i praktičnom urbanističkom zamjerkom da crkvi nije mjesto na gradskom kupalištu razbjesnila sam tisuće i tisuće vjernika a da ni riječju nisam rekla ništa protiv bilo čijih religijskih osjećanja i vjerskih uvjerenja, niti bih to ikada učinila. No zamjena teza i manipulacija činjenicama i jesu sredstva zahvaljujući kojima SNS opstaje na vlasti već dvanaest godina.
S metom na leđima
Razmišljate li odustajanju od novinarstva? Mislite li da ćete svojim radom potaknuti mlade novinare na sličan put ili ih, upravo suprotno, obeshrabriti?
– Predugo sam u novinarstvu da bih sada izlazila iz njega. Uz to, potječem iz partizanske obitelji, tako da mi karakter i odgoj ne dopuštaju da se povlačim pred siledžijama. Međutim, u duhu svega što prolazim posljednjih dana, zaista nisam sigurna je li uopće mudro poticati ikoga da se bavi novinarstvom u Srbiji. Kao predsjednica NDNV-a, ne želim na sebe preuzeti odgovornost i poticati mlade novinare a da im zauzvrat ne mogu garantirati nikakvu sigurnost, nikakvu institucionalnu podršku, nikakav zakonski okvir koji će ih štititi. Jedino što im mogu garantirati jest da će, pokušaju li u današnjim uvjetima biti profesionalni, nezavisni i nerežimski novinari u Srbiji, završiti s metom na leđima. I to u zemlji gdje je sezona lova na novinare otvorena 12 mjeseci u godini.
