U nekim drevnim kutovima Južne Amerike, lovci-sakupljači su, izgleda, pronašli prijatelje na neobičnim mjestima. Prije nego što su psi zavladali kao “najbolji prijatelj čovjeka”, lisice su možda igrale tu ulogu. Zapanjujući dokazi iz Patagonije u Argentini bacaju svjetlo na ovu fascinantnu povijest. Zamišljate li to? Umjesto da maštate o psima, naši drevni preci su možda imali lisice koje su ih slijedile okolo.
Tajanstveno groblje otkriva drevne tajne
Krenimo od početka. Na arheološkom lokalitetu Cañada Seca, otkrivenom davne 1991. godine, našli su se ostaci koji su promijenili način na koji gledamo na drevne ljubimce. Zamislite ovo: grob star 1,500 godina u kojem počiva ljudski skelet, a uz njega je i skelet lisice. Da, dobro ste pročitali. Ne pas, već lisica! To definitivno nije bila svakodnevna pojava, čak ni za šaroliku povijest ljudskih ljubimaca.
Analize kostiju iz studije objavljene u časopisu Royal Society Open Science odagnale su svaku sumnju – pripadale su vrsti Dusicyon avus, izumrloj vrsti lisice koja je lutala krajolicima Južne Amerike sve do prije otprilike 500 godina. Nije to bila obična lisica koju možete susresti u našim šumama; ovo je bila posebna vrsta koja je, izgleda, imala jedinstvenu ulogu u životima lovaca-sakupljača.
Lisice na večeri s ljudima?
Ali čekajte, postaje još zanimljivije. Istraživanjem prehrane te drevne lisice, znanstvenici su otkrili da je jela puno više biljaka i manje mesa nego što bi to učinila u divljini. Zvuči kao da je uživala u ljudskoj prehrani, zar ne? To sugerira da su joj drevni ljudi redovito davali hranu, što znači da lisica nije bila samo slučajni pratilac – bila je pravi ljubimac!
Ako je lisica bila dovoljno bliska da dijeli obroke s ljudima, nije čudno što je na kraju završila pokopana uz svog ljudskog prijatelja. Možda je bila više od ljubimca – možda je bila dio obitelji.
Zašto je izumrla?
Sada, kada smo riješili jednu zagonetku, na red dolazi druga: što se dogodilo s Dusicyon avus? Neki smatraju da se vrsta možda križala s domaćim psima, ali genetika kaže drugačije. Izgleda da klimatske promjene i ljudski utjecaji igraju veću ulogu u njihovom izumiranju. Naši drevni prijatelji, nažalost, nisu uspjeli preživjeti te promjene.
Ovo otkriće nije samo priča o lisici i čovjeku; to je prozor u prošlost koji nam omogućava da vidimo kako su se odnosi između ljudi i životinja razvijali tijekom vremena. Dok nam danas društvo prave psi i mačke, naši preci su možda dijelili svoje domove (i svoje obroke) s bitno drugačijim vrstama. Priče poput ove pomažu nam da cijenimo složenost i dubinu veza između ljudi i životinja, podsjećajući nas da je ljubav prema životinjama univerzalna kroz vremena.
