Zanima vas kakav je okus ljudskog mesa? Iako to možda nije najbolja tema za večeru, postoji nekoliko zanimljivih i pomalo morbidnih priča o iskustvima poznatih kanibala.
Po tehničkoj definiciji, ljudsko meso spada u crveno meso i, prema riječima onih koji su ga probali, slično je svinjetini po okusu, ali ima teksturu govedine. Neki su ga čak usporedili s raznim vrstama mesa, od sirove tune do pečene puretine.
Roman “Crveni zmaj” Thomasa Harrisa iz 1981. godine upoznao nas je s Hannibalom Lecterom, likom koji je postao sinonim za kanibalizam. Njegove avanture su se nastavile i u “Kad jaganjci utihnu”, što je dodatno podgrijalo maštu fanova zainteresiranih za ovu morbidnu temu.
Unatoč tabuima, neki su ljudi ipak istraživali kakvog je ljudsko meso zapravo okusa. Na temelju njihovih iskustava, većina bi rekla da je tekstura mesa poput govedine, dok je okus puno suptilniji.
Jedan od najpoznatijih izvještaja dolazi od Williama Seabrooka koji je 1920-ih godina posjetio Zapadnu Afriku. Tvrdio je da je probao ljudsko meso, iako je kasnije priznao da ga domoroci nisu pustili da sudjeluje u njihovim kanibalističkim običajima. Umjesto toga, Seabrook je meso navodno nabavio u Parizu, te ga sam pripremio i kušao. Evo što je rekao o okusu:
“Bilo je kao dobro razvijeno teleće meso, nije mlado, ali još nije govedina. Definitivno je bilo tako, i nije bilo kao bilo koje drugo meso koje sam ikada probao. Bilo je toliko slično dobrom, razvijenom telećem mesu da mislim da ga osoba s normalno osjetljivim nepcem ne bi mogla razlikovati od telećeg mesa.
Bilo je blago, dobro meso bez drugih izraženih ili jako karakterističnih okusa kao što su, na primjer, koza, divljač i svinjetina. Odrezak je bio malo tvrđi od vrhunskog telećeg mesa, malo žilav, ali ne previše tvrd ili žilav da ne bi bio ugodan za jelo.
Pečenje, iz kojeg sam izrezao i pojeo središnji komad, bilo je nježno, a bojom, teksturom, mirisom, kao i okusom, ojačalo je moje uvjerenje da od svih mesa koje uobičajeno poznajemo, teleće meso je ono meso s kojim se ovo meso točno može usporediti.”
Bez obzira na to je li Seabrookova priča istinita ili ne, ona ostaje jedan od najdetaljnijih opisa iz prve ruke. Naravno, postoje i druga svjedočenja, ali većina njih dolazi iz manje akademske perspektive, često vođena neutaživom znatiželjom.
Kako kanibali opisuju okus ljudskog mesa?
Armin Meiwes, poznat po konzumaciji gotovo 18 kilograma mesa čovjeka koji je pristao biti njegov obrok, u zatvorskom je intervjuu opisao okus ljudskog mesa kao sličan kvalitetnoj svinjetini, ali s blagom gorčinom. “Prvi zalogaj bio je, naravno, vrlo čudan,” rekao je za The Independent. “To je bio osjećaj koji stvarno ne mogu opisati. Čeznuo sam za tim više od 40 godina, sanjajući o tome. A sada sam osjećao da doista ostvarujem tu savršenu unutarnju vezu preko njegovog mesa. Meso ima okus kao svinjetina, ali jače.”
Issei Sagawa, koji je veći dio života proveo kao slobodan čovjek u Tokiju, dva je dana jeo meso 25-godišnje žene koju je ubio dok je bio student u Parizu 1981. Kasnije je detaljno opisao kako ljudsko meso okusom podsjeća na sirovu tunu koja se topi na jeziku, s tim da mu je najdraži dio bio vrat. Ipak, nije bio ljubitelj grudi jer su mu bile previše masne.
U Europi 1920-ih, nekoliko zloglasnih slučajeva također sugerira da ljudsko meso podsjeća na okus svinjetine. Pruski serijski ubojica Karl Denke prodavao je meso svojih 40 žrtava na seljačkoj tržnici kao ukiseljenu “svinjetinu”. Njemački zločinci Fritz Haarmann i Karl Grossmann prodavali su svoje “proizvode” na crnom tržištu, navodeći da je riječ o svinjetini, pri čemu je Grossmann čak prodavao svoje meso na štandu s hot dogovima.
Iz Sjedinjenih Država dolaze još dvije anegdote koje tvrde da je ljudsko meso izrazito slatko. Alferd Packer, optužen za ubojstvo i kanibalizam pet članova svoje ekspedicije u planinama Rocky Mountains krajem 1800-ih, opisao je meso grudi kao najslađe koje je ikada probao. Omaima Nelson, koja je ubila i navodno pojela svog nasilnog supruga 1991., opisala je njegova rebra kao izrazito slatka, iako je to možda bilo zbog umaka kojim ih je premazala.
Unatoč tome što je konzumacija ljudskog mesa jedan od najvećih tabua u zapadnoj kulturi, tijekom povijesti bilo je situacija koje su ljude prisilile na kanibalizam, a njihovi su izvještaji prilično jezivi.
Situacije kada su ljudi bili prisiljeni jesti jedni druge da bi preživjeli
Pomorci su to nazivali “običajem mora.” Ako bi se našli u situaciji s malo zaliha ili u nuždi na otvorenom moru bez izgleda za skoro spašavanje, članovi posade bi birali žrtvu bacanjem kocke kako bi odlučili koga će prvo ubiti i pojesti.
Taj običaj se provodio stoljećima sve do kasnog 19. stoljeća. Razlog je bio jednostavan: moreplovci često nisu znali kada će ponovno ugledati kopno ako bi se izgubili ili ostali zarobljeni na moru. Ponekad bi posade radije koristile tijela već preminulih članova, izbjegavajući potrebu za odabiranje žrtve. Kao u prirodi, nijedan komad mesa nije se smio baciti.
Praksa je postala ilegalna 1884. godine nakon što su dvojica preživjelih s brodoloma osuđena zbog ubojstva mladića iz posade radi prehrane. Ipak, vjerojatno je da su drugi nastavili s praksom u tajnosti. Presedan iz tog slučaja nije isključio mogućnost jedenja već preminulih osoba.
Kanibalizam je bio ključan za preživljavanje 16 osoba iz katastrofe zrakoplova Urugvajske zračne snage leta 571 iz 1972. godine. Mjesto nesreće bilo je toliko izolirano da su spasioci 72 dana tražili preživjele.
Samo zahvaljujući konzumaciji mesa 29 preminulih, tih 16 ljudi je uspjelo preživjeti i ispričati svoju priču. Odluka o prelasku na kanibalizam nije donesena olako. Mnogi od preminulih bili su prijatelji, kolege i suigrači onih koji su preživjeli, a samom pomisli na svoje postupke osjećali su duboku mučninu.
Preživjeli su sušili meso na suncu, postupno ga konzumirajući kad bi skupili hrabrost. Čak i više od pet desetljeća poslije, sjećanja na konzumaciju mesa svojih suputnika još uvijek muče neke od preživjelih. Eduardo Strauch je u svojim memoarima “Out of the Silence” iz 2019. izjavio da je meso bilo žilavo, bez okusa i mirisa.
“Progutao sam ga s gađenjem,” napisao je Strauch. “Osjetio sam kako mi cijelo tijelo odbacuje taj mali zalogaj… tabu star tisućama godina bio je zdrobljen u mojim ustima.”
Bez obzira na to što ljudsko meso može okusom nalikovati svinjetini, teletini ili, kako Strauch tvrdi, biti potpuno bezukusno, zbog očitih moralnih dilema, možda je najbolje ovakve priče uzeti zdravo za gotovo.