Dragi naši ljubitelji misterija i stare prašine, spremite se za otkriće koje će vas nasmijati, fascinirati i možda malo prestraviti. Priča o 3,500 godina staroj egipatskoj mumiji, poznatoj kao “Žena koja vrišti”, konačno je dobila svoj veliki finale, i to zahvaljujući modernoj tehnologiji i znanosti. Da, dobro ste pročitali – čak su i mumije ušle u 21. stoljeće s CT skenovima i spektroskopijom. Pa krenimo redom, jer ovo je priča koju ne želite propustiti.
Tko je, dovraga, Žena koja vrišti?
Žena koja vrišti je mumija otkrivena 1935. godine ispod grobnice Senmuta, kraljevskog arhitekta iz 18. dinastije pod faraonom Hatšepsutom. Ono što je ovu mumiju izdvajalo od drugih su njezina užasnuta, otvorena usta koja kao da vrište već tisućama godina. Priča se brzo proširila i fascinirala mnoge – je li umrla u užasu, zar je to bio loš dan u mumifikacijskom salonu, ili nešto treće?
Novo tisućljeće, nove tehnologije
Zahvaljujući dr. Sahar Saleem i njezinom timu s Kairske sveučilišne bolnice, misterij je konačno riješen. Uz pomoć CT skenera, elektronskih mikroskopa i infracrvene spektroskopije, uspjeli su zaviriti u detalje njezine smrti i mumifikacije. Prema dr. Saleem, Žena koja vrišti je vjerojatno umrla u agoniji, a njezina otvorena usta su rezultat “kadaveričnog spazma” – rijetke pojave kod koje mišići zatežu i zadržavaju izraz lica u trenutku smrti. Da, dragi čitatelji, vjerojatno je umrla u totalnoj panici ili boli.
O kakvoj boli je riječ?
Znanstvenici vjeruju da je Žena koja vrišti umrla zbog nečega izuzetno bolnog ili traumatičnog. Kadaverični spazam je povezan s iznenadnom, nasilnom ili emocionalno intenzivnom smrću. Zamislite samo – umirete u tolikoj agoniji da vam lice ostane zauvijek zgrčeno u vrisak. Ako je ovo zvučalo strašno, sjetite se da je to bilo prije 3,500 godina, kad su ljudi mislili da je faraon bog, a krokodili kućni ljubimci.
Ali čekaj, ima još!
Žena koja vrišti nije bila samo obična Egipćanka. Oh ne, bila je pravi VIP u svijetu drevnog Egipta. Nađena je s crnom perikom napravljenom od vlakana palme, tretiranom s kvarcom, magnetitom i albite kristalima. Da, ti ljudi su ozbiljno shvaćali svoje frizure! Također, njezina prirodna kosa je bila obojena kanom i klekom – vrlo fensi za to doba.
Mumificirana je s dragocjenim materijalima poput smole kleke i tamjana, što ukazuje na njezin visoki status. Smola i tamjan su bili uvozni proizvodi, što znači da je netko stvarno potrošio bogatstvo da osigura da ova dama bude savršeno sačuvana za vječnost.
Čemu tolika pažnja?
Prema dr. Saleem, kvaliteta mumifikacije i korišteni materijali govore nam puno o trgovinskim mrežama i kemijskom znanju starih Egipćana. Kleka i tamjan su dolazili iz istočnog Mediterana, istočne Afrike ili južne Arabije, što nam pokazuje koliko su daleko trgovali. Također, otkriveno je da je Žena koja vrišti imala sve svoje unutarnje organe netaknute – što je prilično rijetko za to doba. Obično su Egipćani vadili sve organe i pohranjivali ih zasebno, ali ne i u ovom slučaju.
A što je s onim zlatnim prstenima?
Uz sve to, Žena koja vrišti je pronađena s dva prstena – jedan od zlata, drugi od srebra – sa skarabejima od crvenog jaspisa. U kombinaciji s njezinom luksuznom perikom i dragocjenim materijalima, ova dama je očito imala sve. Nažalost, bogatstvo i status nisu je mogli spasiti od užasne smrti. Barem znamo da su se njezini rođaci i prijatelji potrudili da izgleda fantastično čak i u smrti.
Zašto je ova priča važna?
Priča o Ženi koja vrišti ne samo da nam daje uvid u drevne mumifikacijske prakse već i u živote i smrti ljudi tog doba. Znanost je ovdje ključ – bez moderne tehnologije, još bismo mislili da je njezino vrišteće lice rezultat lošeg dana u mumificirskom salonu. Ova istraživanja također naglašavaju koliko smo daleko stigli u razumijevanju naših predaka i njihovih praksi.
I što sada?
Pa, dragi moji, sada kada znamo zašto ova mumija vrišti već 3,500 godina, možemo konačno spavati mirno. Ili ne? Možda ćemo otkriti još više zastrašujućih i fascinantnih detalja o drevnoj ljudskoj povijesti. U svakom slučaju, jedno je sigurno – znanost će nastaviti razotkrivati misterije koje su nas fascinirale stoljećima, i možda, samo možda, neka buduća generacija znanstvenika otkrije još neku mračnu tajnu o kojoj ćemo pisati s jednakim entuzijazmom.
Dakle, nastavite pratiti, jer tko zna što će sljedeće isplivati iz drevnih grobnica. A do tada, spavajte s jednim okom otvorenim – tko zna što se može dogoditi!
Studija je objavljena u časopisu Frontiers in Medicine.