Udarac može zaustaviti ponašanje u nekoliko sekundi. Ali zaustavljeno ponašanje nije isto što i naučeno ponašanje.
Dijete prestane vrištati, spusti predmet ili uradi ono što mu je rečeno. Ako posmatramo samo tih nekoliko sekundi, možemo zaključiti da je fizička kazna djelovala.
Ali važno pitanje nije samo: „Je li me dijete poslušalo?“ Važno je i: „Šta je iz ovog iskustva naučilo i šta će znati uraditi sljedeći put?“.
Fizičko kažnjavanje nije samo ono što obično nazivamo premlaćivanjem ili teškim batinama. To je i šamar, udarac po guzi ili ruci — svaka upotreba fizičke sile kojoj je cilj da dijete osjeti bol ili nelagodu kako bi poslušalo.
Tema nije daleka. Svjetska zdravstvena organizacija je 11. maja 2026. objavila procjenu da je oko 1,2 milijarde djece svake godine fizički kažnjavano u vlastitom domu. U Bosni i Hercegovini posljednji reprezentativni nacionalni podaci zabrinjavajuće su stari: MICS istraživanje iz 2011–2012. pokazalo je da je 55 posto djece uzrasta od dvije do 14 godina bilo izloženo nasilnim metodama disciplinovanja u domu, uključujući 40 posto djece koja su bila fizički kažnjavana. UNICEF-ova Situaciona analiza iz 2025. godine i dalje se oslanja na te podatke, što ukazuje i na ozbiljan nedostatak novijih nacionalnih informacija.
Zašto roditelj posegne za udarcem
Većina roditelja ne udari dijete zato što želi biti okrutna. To se češće događa u trenutku iscrpljenosti, straha, stida ili potpunog osjećaja nemoći.
Dijete već deseti put ne sluša. Vrijeme prolazi. Drugi ljudi gledaju. Roditelj osjeća da njegove riječi više ništa ne znače i da gubi kontrolu.
Pojave se poznate misli: „Moji roditelji ovo nikada ne bi dozvolili“ i „Ako mu ovo sada dopustim, šta će od njega biti?“.
Ispod ljutnje se često nalaze strah i uvjerenje da dobar roditelj mora odmah zaustaviti neprihvatljivo ponašanje. To možemo razumjeti. Ali to što možemo razumjeti zašto roditelj udari dijete ne znači da je udarac prihvatljiv. Roditelju je potrebna podrška da postupi drugačije, a djetetu zaštita od postupka koji ga boli i plaši.
Šta dijete uči iz udarca
Roditelj vidi neposlušnost. Dijete možda istražuje, reaguje impulsivno, gladno je, preumorno je ili još nema dovoljno razvijenu samokontrolu da poznato pravilo primijeni u teškom trenutku.
Zato, kada pitamo dijete „Zašto si to uradio?“, često dobijemo iskren, ali frustrirajući odgovor: „Ne znam“.
Kada udarac naglo prekine situaciju, dijete može prestati zato što je osjetilo bol, strah ili iznenadni gubitak sigurnosti uz osobu od koje zavisi. Možda nije razumjelo zašto je njegovo ponašanje bilo pogrešno. Možda samo pokušava izbjeći novi udarac, roditeljsku ljutnju ili gubitak bliskosti.
Udarac ne pogađa samo ponašanje nego može narušiti i osjećaj sigurnosti i povjerenja u odnosu s roditeljem. Kada je osoba kojoj dijete prirodno prilazi po zaštitu istovremeno osoba od koje se mora zaštititi, dijete se nalazi u zbunjujućoj i bolnoj poziciji. Ono može i dalje voljeti roditelja i tražiti njegovu blizinu, ali istovremeno početi skrivati greške, osjećaje i probleme kako bi izbjeglo ljutnju ili kaznu. Bliskost se ne mora prekinuti odjednom, ali povjerenje može postepeno ustupati mjesto oprezu: dijete može postati poslušnije pred roditeljem, a manje iskreno s njim.
Tako udarac može djetetu prenijeti poruku da snažnija osoba smije nanijeti bol kako bi dobila poslušnost, da je važnije izbjeći kaznu nego razumjeti problem i da se sukob može riješiti silom kada riječi ne djeluju.
To ne znači da će svaki pojedinačni udarac ostaviti iste posljedice niti da će svako fizički kažnjavano dijete razviti poteškoće. Znači da udarac djetetu ne pokazuje šta može uraditi umjesto neprihvatljivog ponašanja kada se sljedeći put nađe u sličnoj situaciji.
Šta pokazuju istraživanja
Pregled 69 prospektivnih longitudinalnih istraživanja pokazao je da je fizičko kažnjavanje povezano s povećanjem problema u ponašanju tokom vremena i da nije povezano s pozitivnim dugoročnim ishodima za djecu.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi povezanost fizičkog kažnjavanja s lošijim mentalnim i fizičkim zdravljem, većom agresivnošću, problemima u ponašanju te slabijim kognitivnim i socioemocionalnim razvojem. Američka akademija pedijatara također preporučuje da roditelji ne koriste udaranje, prijetnje, ponižavanje i posramljivanje kao metode disciplinovanja.
„I mene su tukli, pa mi ništa ne nedostaje“
Mnogim odraslim ljudima teško je preispitivati fizičko kažnjavanje jer to doživljavaju kao osudu vlastitih roditelja ili cijelog djetinjstva.
Ali možemo voljeti svoje roditelje i istovremeno priznati da su neki njihovi postupci bili pogrešni. Možemo razumjeti da su radili ono što su znali i odlučiti da s onim što mi danas znamo postupamo drugačije.
Možda ste izrasli u dobru osobu. Ali to ne dokazuje da ste dobro zbog batina. Vjerovatnije je da ste izrasli zahvaljujući ljubavi koju ste također dobili, podršci drugih ljudi, vlastitim sposobnostima i dobrim iskustvima — ili uprkos tome što su vas tukli.
Promijeniti obrazac nije izdaja porodice. To može biti nastavak ljubavi — s više znanja i manje straha.
Odgoj bez udaranja nije odgoj bez granica
Ne udarati dijete ne znači pustiti ga da radi šta želi. Roditelj i dalje vodi.
Treba zaustaviti opasno ponašanje, skloniti predmet, razdvojiti djecu, završiti aktivnost ili primijeniti razumnu posljedicu povezanu s ponašanjem.
I uz sve to, dijete može plakati, protestovati ili biti ljuto zbog granice. Teška emocija nije dokaz da je granica pogrešna. Dijete upravo uči nešto novo, a učenje je ponekad težak proces i često uključuje frustraciju. Razlika je u tome što dijete zaustavljamo kako bismo nekoga zaštitili, a ne kako bismo mu nanijeli bol i strah.
Šta uraditi umjesto udarca
U napetom trenutku roditelju nije potreban savršen govor. Potrebno je prvo zaustaviti štetu, a tek kasnije objašnjavati i poučavati.
Zaustavite ponašanje kratko i jasno:
„Neću ti dopustiti da udaraš. Zaustavit ću tvoje ruke.“
„Ovo nije sigurno. Sklonit ću te odavde.“
„Igračku sada sklanjam jer je bacaš. Pokušat ćemo ponovo kasnije.“
Ne ulazite u dugu raspravu:
„Imaš pravo biti ljut na mene. Odluka ostaje ista.“
„Sada izlazimo. Razgovarat ćemo kada se smirimo.“
Ako osjećate da biste mogli udariti dijete, prvo zaustavite sebe.
Ako je dijete sigurno, prestanite govoriti, spustite ruke i odmaknite se nekoliko koraka. Ako je moguće, zamolite drugu odraslu osobu da nakratko preuzme situaciju. Sigurnost se mora osigurati odmah, ali razgovor može sačekati dok ponovo ne budete mogli kontrolisati svoje tijelo i glas.
Kada se svi smire, pomozite djetetu da nauči šta može uraditi sljedeći put:
„Šta se dogodilo prije nego što si udario?“
„Šta si tada htio?“
„Kako možeš tražiti igračku bez udaranja?“
„Hajde da uvježbamo šta možeš reći kada si ljut.“
Cilj discipline nije da dijete pati zbog onoga što je uradilo, nego da postepeno razvije vještinu koja mu je u tom trenutku nedostajala.
Dosljedna reakcija roditelja pomaže djetetu da nauči šta je prihvatljivo ponašanje.
Ako ste već udarili dijete
Jedan udarac ne određuje cijeli odnos, ali ga ne treba umanjivati. Ono što uradimo nakon njega veoma je važno.
Kada se smirite, možete reći:
„Udarila sam te. Nisam to smjela uraditi. Niko nema pravo da te udara. Ti nisi odgovoran za moj udarac. Trebala sam zaustaviti tvoje ponašanje na drugačiji način. Ono što si uradio i dalje nije prihvatljivo i razgovarat ćemo o tome, ali bez udaranja. Žao mi je i radit ću na tome da se ovo ne ponovi.“
Izvinjenje ne oduzima roditelju autoritet. Ono djetetu pokazuje da osoba može imati moć, pogriješiti, preuzeti odgovornost i pokušati popraviti odnos. Izvinjenje ne može izbrisati ono što se dogodilo, ali može biti prvi korak prema vraćanju osjećaja sigurnosti i povjerenja.
Ako se udaranje ponavlja ili osjećate da ga ne možete zaustaviti, samo obećanje vjerovatno neće biti dovoljno. Potrebni su konkretan plan, podrška druge odrasle osobe i, kada je dostupna, stručna pomoć.
Djetetu nije potreban savršen roditelj. Potrebna mu je odrasla osoba koja je spremna učiti, popraviti ono što je povrijedila i koristiti svoju moć da zaštiti, a ne da zastraši.
Možda nam u tome može pomoći i sjećanje na vlastito djetinjstvo: šta smo nakon batina zaista naučili i šta nam je tada bilo potrebnije?
Zato se prije sljedeće kazne vrijedi zapitati: „Šta želim da moje dijete iz ovog trenutka nauči — osim da posluša zato što me se boji?“
O autorici
Samra Dedić je pedagoginja, psihologinja i sistemska porodična savjetnica. Majka je jedne djevojčice, a piše o roditeljstvu, odnosima i potrebama koje se nalaze iza dječijeg ponašanja.
Tuzlanska Republika
