Trideset godina je prošlo od jula koji je promijenio tok života hiljadama ljudi iz Srebrenice i okolnih sela. I danas, tri decenije kasnije, boli jednako svako spominjanje imena, svaka nova dženaza, svaki bijeli nišan.
Mnogima od onih koji su preživjeli, Srebrenica nije ostala samo mjesto – ona je rana, sjećanje, praznina. Među njima je i Mervan Smajić iz sela Soločuša, koji je kao dječak izgubio gotovo cijelu svoju porodicu.
Ove godine, prvi put, hodao je stazama Marša mira – u tišini, sa bratom i saborcima iz dijaspore, noseći uspomene koje ni vrijeme ni daljina nisu izbrisali.
Imao je samo devet godina kada je u julu 1995. izgubio oca, četiri amidže i dva amidžića. Trideset godina nakon genocida, odlučio je prvi put učestvovati u Maršu mira – zajedno sa bratom i još tridesetak članova džemata iz Norrköpinga u Švedskoj.
“Većina moje porodice je ukopana ovdje, ali za jednim amidžom nikad nismo našli ostatke. Ovo što se desilo nama Bošnjacima ne smije se zaboraviti. Ovo je najmanje što možemo učiniti za one koji su tada ubijeni”, rekao je Mervan.
Za njega, ali i mnoge druge koji danas žive u dijaspori, povratak u Srebrenicu nije samo geografski povratak – to je povratak u nezacijeljenu ranu. Marš mira nije samo hod kroz planine, već i hod kroz lične uspomene, tišine koje govore više od riječi, i prizore bijelih nišana među kojima leže članovi njegove porodice.
Svaki korak staze podsjetnik je na izgubljeno djetinjstvo, na lica kojih više nema i na obećanje da se neće zaboraviti.
Iako priznaje da nije znao šta ga tačno očekuje na stazi dugoj više od 100 kilometara, Marš mira za njega je bio i fizički i emotivno težak.
“Pogotovo drugi dan, zbog kiše i nevremena, ali ni treći nije bio lak – ideš preko planina, potoka… Teško je. A mi danas ipak imamo bolje uslove. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo onima koji su ovo prolazili 1995. godine dok su oko njih pucali sa svih strana”, govori on.
Mervanov otac, rođen 1960. godine, imao je samo 35 godina kada je ubijen. Danas njegova djeca, kroz tišinu bijelih nišana i stazu sjećanja, poručuju:
“Ne smijemo zaboraviti. Moramo pamtiti. I nadati se da se ovako nešto nikada više ne ponovi – nikome i nigdje”, zaključio je Mervan.
Srebrenica je bolna lekcija o tome koliko duboko ljudska patnja može da se ureže u vrijeme, kako ožiljci prošlosti ne blijede, već nas svakog dana podsjećaju da je naša obaveza da pamtimo, da pričamo i da ne dozvolimo da se ovakve tragedije ikada ponove.
Jer dok god živimo, dok god hodamo ovim putem sjećanja, nosimo teret onih koji više nisu s nama – i čuvamo nadu da će budućnost donijeti mir koji je nekada bilo nemoguće zamisliti.
Tuzlanska Republika
