Dan uoči 11. jula, dana kada cijela Bosna i Hercegovina, region i svijet šute pred veličinom boli u Srebrenici, u Potočarima smo razgovarali s Nezirom Mehmedović, majkom koja je u genocidu izgubila dvojicu sinova i brojne članove porodice.
U njenim riječima nema bijesa, ali ima neizmjerne tuge, bola koji ne prestaje gotovo tri decenije.
“Izgubila sam braću, bratića, zeta sestrinog, čovjeka, daidžu, materine braće i njihovih sinova… Pet daidža. Za svakog me boli duša, ali najgore za mojim Sinanom i Zaimom…”, govori Nezira kroz suze.
Na licu joj dostojanstvo, u glasu slomljenost. A u svakom pogledu praznina koja traje od jula 1995.
“Allah dao iskušenje da se mora živjeti. Jede se, pije se, ali da je kakav život, sine… Sve imam, ali moje djece nema. Molim dragog Allaha da me sastavi s njima, oni su bili probrani kod Njega i uzeo ih je sebi.”
Potočari su danas dom majčinih suza, očeva nijemih pogleda, braće koja traže kosti… I sve te tuge stanu u riječi jedne majke: “Imam sve, ali nemam njih.”
Ekipa portala Radiosarajevo.ba danas je s onima koji pamte, plaču i ne zaboravljaju.
30 godišnjica genocida u Srebrenici
Ove godine obilježava se bolna godišnjica – tri decenije od genocida u Srebrenici, jednog od najmračnijih zločina modernog doba. U julu 1995. godine, u tadašnjoj “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih nacija, srpske oružane formacije, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i političkim naređenjima krvnika i također osuđenog zločinca Radovana Karadžića, izvršile su genocid.
U svega nekoliko dana, brutalno je ubijeno više od 8.372 ljudi. Među žrtvama su bili ne samo muškarci i dječaci, već i žene i djeca. Nisu birali. Nisu poštedjeli. Do danas, identitet gotovo 7.000 ubijenih osoba je potvrđen, a mnogi, nažalost, i dalje traže svoje najmilije.
Genocid u Srebrenici nije samo historijska činjenica — to je pravno dokazana istina, potvrđena nizom presuda međunarodnih i domaćih sudova. Više o ovoj tužnoj godišnjici možete čitati OVDJE.
Tuzlanska Republikia
