Povijest islama prepuna je primjera prihvatanja posljednje Božije objave od onih koji su prvi dio svog života bili kršćani. Jedan od najupečatljivijih je primjer engleskog lorda Hadleya s početka 20. stoljeća. U ovome tekstu donosimo ko je bio lord Hadley, kako je prihvatio islam te kako je odgovarao na kritike visokog društva zbog svog vjerskog opredjeljenja.
Rowland Allanson-Winn, 5. Baron Headley – poznat u islamskom svijetu i kao Shaikh Rahmatullah al-Faroo –, rođen je1855, a umro 1935. godine. Potekao je iz relativno imućne protestantske anglo-irske porodice. Materijalni status mu je omogućio školovanje na Westminsteru u Londonu te studije na Trinity koledžu Cambridge univerziteta. Kratko je bio u novinarstvu kao urednik Salisbury and Winchester Journala, a onda se nakon isto tako kraćeg bavljenja politikom, konačno odlučio za karijeru u građevinarstvu. Njegova stručnost u toj oblasti dovela ga je u Indiju 1896. godine, koja je u to vrijeme bila engleska kolonija. Tamo je imao ključnu ulogu u nadgledanju izgradnje velikog projekta – ceste Baramula-Srinagar u Jammuu i Kašmiru. Do početka 20. stoljeća Headley je stekao reputaciju stručnjaka za zaštitu obale i bio je nagrađen raznim nagradama i prestižnim profesionalnim članstvima, uključujući srebrne medalje Kraljevskog škotskog društva umjetnosti i Instituta građevinskih inženjera Irske, a kasnije je izabran za predsjednika Društva inženjera u Londonu.
Privremena pripadnost unitarijanizmu
Prerana smrt dvoje njegove male djece uzrokovala je niz ličnih kriza i on je podlegao navici prekomjernog pijenja alkohola, što je na kraju uništilo njegov brak. I njegovo mentalno zdravlje je u toj situaciji bilo krhko te je smješten u psihijatrijsku ustanovu u Dublinu. Nakon što se oporavio, pisao je o svom unutrašnjem duhovnom životu i rekao da ga je vjera u Boga održala kroz ovaj težak period. To je također značilo da se sporo udaljava od kršćanstva i do 1913. godine smatrao se unitarcem (unitarci ili unitarijanci pripadnici teološkog pokreta u kršćanstvu koji vjeruju u apsolutnu jednoću Boga i oštro se protive tradicionalnom učenju o Svetom Trojstvu. Za njih je Bog jedan i nedjeljiv, a Isusa Krista smatraju Božijim poslanikom ili izuzetnim čovjekom, ali ne i samim bogom), što mu je, na neki naćin, otvorilo put prema konačnom prihvatamju islama. Ova tradicija unitarijanizma u kršćanstvu bila je uobičajeni međuprostor za mnoge Britance koji su u to doba na kraju prihvatili islam. Na kraju je prepoznao Poslanika islama kao pravog Božijeg glasnika i u svojoj kratkoj knjizi “Misli za budućnost” napisao:
“Moram također priznati da su me posjete Istoku ispunile dubokim poštovanjem prema jednostavnoj vjeri muslimana, koji zaista obožavaju Boga sve vrijeme, a ne samo nedjeljom, kao i mnogi kršćani. Njihovo prekrasno povjerenje u njihovog Svemogućeg i Milosrdnog Stvoritelja, koji nikada nije odsutan od njih ni na trenutak dana ili noći, budi osjećaj najdubljeg saosjećanja u mom srcu.”
Obraćenici iz ovog razdoblja izražavaju svoje razočarenje kršćanstvom, a Headley se otuđio od svog vjerskog odgoja zbog razvoja naučnog znanja, kritike Biblije i neuspjeha crkve da se suoči s rastućim društvenim problemima. Konvertiti poput Headleyja smatrali su islam racionalnijom religijom koja je bila oslobođena nekoherentnih doktrina i svešteničke klase. Ulogu u njegovu preobraćenju, smatra se, odigrao je Khawaja Kamaluddin (1870–1932), koji je bio značajna ličnost u heterodoksnom pokretu Ahmedija.
Ublažene negativne reakcije javnosti
Kako bi odgovorio interesovanju silne engleske javnosti za svoj čin, 23. decembra 1913. pisao je u listu Obeserver tekst pod naslovom „Zašto sam musliman?“ U prevodu na bosanski jezik objavljen je 15. jula 1913. godine u 2. broju „Bisera“, lista za širenje islamske prosvjete, čiji je izdavač bila Prva muslimanska nakladna knjižara u Mostaru:
“Čitam u mnogim novinama krcate stupce o mome prelazu na Islam. Veoma sam zadovoljan, da u tim kritikama ne nagjoh ništa, što bi me oneraspoložilo. Unaprijed sam znao, da je promjena vjere megju svijetom neobična pojava, te da ne može ostati ne zapažena i bez efekta. Moji neki prijatelji misliće, možda, da je moje primanje Islama rezultat vanjskog, od strane muslimana učinjenog utjecaja, ali stvar ne stoji u tome. Moje primanje Islama jest rezultat dugogodišnjeg svestranog razmišljanja i proučavanja. Ja i ako sam u zadnje vrijeme diskutirao o vjerskim temama sa muslimanskim studentima, koji se ovdje na naukama nalaze, to je tek pojava novijeg datuma. Ne mogu dapače znati, da su te diskusije učinile na me ma i jedan novi dojam, nego samo to, što sam na koncu stekao uvjerenje, da sam u svom pregjašnjem uvjerenju bio na pravom putu i to me je naravno veselilo. Ne sjećam se ni toga, da je moj današnji prijatelj Kjemaluddin pokušao ma i najmanje djelovati na me svojm blagom pojavom kao što se to pristoji pravom islamskom misioneru. Spomenuti gospodin bio je za me živi leksikon i ništa više. Koja kur'anska ajeta nijesam sam mogao protumačiti, on mi ih je tumačio. Dalje se nije upuštao. Po propisima naime kur'anskim za primanje islama nije dozvoljena nikakva sila. Svako treba da svojom voljom primi i tu se ne smije uticati prevari ili sili.”
U drugom tekstu piše: “Ona razumnost, sloboda i dobra djela, što se nalaze u islamskim propisima, mnogo su šira od onih u kršćanskim propisima, čiji su tumači razne crkve. Što se tiče pitanja božanstva Isusova, ono za me nije nikad ni postojalo; ja sam od vazda Isusa poznavao u svojstvu jednog velikog Božijeg poslanika. Nu, da sam baš u ovom pitanju, slučajno, bio i skeptičan, uvjeren sam, da bi iz ove zablude izišao na pravu stazu. Ali, zahvaljujući Bogu, moj um nikada nije u ovake ponore padao”.
Objaviti prelazak kršćanina na islam bilo je u to vrijeme nepopularno, javnost nije bila naklonjena onima koji su izaabrali islam umjesto kršćanstva. Dijelom i zbog toga što se smatralo nepomirljivim biti musliman i biti odan britanskoj kruni. No s obzirom na to da je Hedleay imao privilegiran društveni položaj to je ublažilo negativne reakcije. Noe i dalje je bio pod prismotrom sigurnosnih službi prilikom svojih putovanja u inostranstvo. Naročito nakon Prvog svjetskog rata kada se našao uvučen u politiku Osmanskog carstva u nestajanju te šireg Bliskog istoka.
Visoko cijenjen u islamskim zemljama
Headleyeva čvrsta odbrana islama donijela mu je visok rejting u islamskim zemljama. Čak je zamoljen je da bude gost kralja Hidžaza na njegovom hodočašću u Meku. Svjestan da bi ga britanska vlada i mediji mogli optužiti za obavljanje hadža iz političkih razloga, uložio je mnogo truda da objasni da ga je motivirala samo vjerska obaveza. Ipak, bio je pomno praćen tokom cijelog putovanja. Britanski obavještajni zvaničnici bili su uznemireni što je tako dobro primljen tokom svog boravka u Egiptu, a u tajnom izvještaju nazvan je “dobro poznatim engleskim perverznjakom islama”.
Bio je visoko cijenjen i u Arabiji. Uprkos ovim negativnim procjenama, Headleyjevo putovanje je bilo široko izvještavano i rezultiralo je time da je po povratku u London dao razne intervjue i držao javna predavanja o svom iskustvu hadža. Nakon dugih putovanja u Egipat, Južnu Afriku i Indiju, između 1923. i 1929. godine – dok je bio u sedamdesetim godinama – postao je nezvanični „ambasador britanskog islama“.
Pozne godine Headleyjevog života bile su izazovne dok se snalazio u rastućim unutarmuslimanskim sporovima u Velikoj Britaniji i održavao svoje veze s muslimanima širom svijeta. Družio se s engleskim plemstvom i kraljevskom porodicom, kaže se da je bio potomak Owaina Gwynedda, kralja Sjevernog Walesa, a čak mu je dva puta ponuđen i prijesto Albanije! Stekao je prijateljske veze s mnogim najutjecajnijim muslimanima tog doba, među kojima su bili i drugi konvertiti: Abdullah Quilliam i Marmaduke Pickthall, indijski učenjak Ameer Ali, poznati prevodilac Kur'ana Abdullah Yusuf Ali i članovi društvene elite poput Khaleda Sheldrakea i Yahye Parkinsona. Također je poznavao kralja Hidžaza Husseina ibn Alija al-Hashimija, emira Transjordana Abdullaha I, kralja Egipta i Sudana, vladaricu Bhopala Sultan Jahan te Muhammada Iqbala, Inayat Khana i Dusea Mohammeda Alija.
Tuzlanska Republika
